broj 487 / 17.04.2009.

Intervju: advokat Slobodan Budak

Godine 2001. tužitelj traži da se pokrene postupak protiv Ernesta Rađena kao 27. okrivljenog za ubojstva civila u Škabrnji. U međuvremenu se odustaje od krivičnog progona 26 osoba, Rađen ostaje jedini okrivljeni i od Grčke se traži njegovo izručenje.

Stanje u hrvatskom pravosuđu, pogotovo u pogledu suđenja za ratne zločine, nije dobro i njime ne možemo biti zadovoljni - ocjena je poznatog zagrebačkog advokata Slobodana Budaka koji se od početka 90-ih do danas, i kao pravnik i kao osnivač i član nevladinih organizacija za ljudska prava, susreće s brojnim teškoćama vezanim za procesuiranje ratnih zločina. Dodaje da ne bi želio komentirati suđenja koja su u toku.
- Po postojećim propisima, o nekom se predmetu ne može govoriti sve dok ne bude pravomoćno okončan. Iako smatram da to za demokraciju nije dobro, sve dok se taj propis ne promijeni, a nadam se da hoće, treba ga poštivati. Put Hrvatske ka demokraciji i vladavini prava od vlasti Franje Tuđmana do danas ide krivudavo i ne uvijek naprijed, jer se na području suđenja za ratne zločine i u sastavu pravosudnih tijela nisu dogodile nikakve korjenite promjene. Još uvijek postoji prevelika moć i utjecaj izvršne vlasti na sudsku, dok je Sabor kao zakonodavno tijelo praktički neka vrsta prirepka izvršne vlasti. Zbog toga smo jako udaljeni od vladavine prava, iako je ona, sadržana u članu 3. Ustava, jedna od temeljnih vrednota ustavnog poretka.

Čišćenje sudova devedesetih

Da li je to rezultat kadrovske čistke u sudstvu početkom 90-ih i dolaska na pravosudne funkcije onih koji nisu mogli ili nisu htjeli provoditi propise?
- Takvo stanje je posljedica postupka izvršne vlasti koja je za vrijeme Franje Tuđmana, u procesu koji nije dugo trajao, ali u kojem se temeljito kadroviralo, očistila pravosuđe od onih za koje je recentna vlast smatrala da joj nisu lojalni ili da nisu "nacionalno sigurni", pri čemu su često brojana i krvna zrnca. Jedan od glavnih provoditelja tog procesa bio je Ivić Pašalić, ali i Vladimir Šeks te mnogi drugi koji su smatrali da pravosuđe treba očistiti od ljudi koji su bili nepoćudni za Tuđmana. Dakle, kriteriji nisu bili sposobnost i iskustvo u provođenju zakona, već odanost Tuđmanovoj politici.

Ali moram reći da ni prije 1990. pravosuđe nije bilo lišeno velikog utjecaja izvršne vlasti. Ja sam u jednoj čistki 1971/72. maknut s mjesta okružnog javnog tužioca u Zagrebu i bio sam kvalificiran kao pripadnik hrvatskog proljeća i hrvatski nacionalist zato što se nisam slagao s ondašnjom sječom ličnosti političkog života Hrvatske, a što je imalo dalekosežne posljedice koje su svoj vrhunac doživjele 90-ih godina.

U ratu je pravosuđe bilo tijelo izvršne vlasti jer je izvršavalo naloge tadašnje vlade. Velik broj sudaca sudio je prema stavovima koje su u javnosti i medijima artikulirali prvi predsjednik Vrhovnog suda Milan Vuković i predsjednik Sabora Nedjeljko Mihanović − da pripadnici Hrvatske vojske i policije u Domovinskom ratu, budući se radilo o obrambenom ratu, nisu mogli počiniti ratne zločine. Zbog toga su suđenja provođena nad osumnjičenima na hrvatskoj strani predstavljala karikaturu, da bi se tek s dolaskom na vlast koalicije na čelu sa SDP-om započelo sa sramežljivim pomacima i odigrala prva suđenja za ratne zločine, među kojima i ono gospićkoj skupini u Rijeci, koje je prvo pravosnažno okončano. Time se prema van mahalo kao argumentom da je Hrvatska postigla najviši stupanj demokratskog razvoja i da je, osim pobijeđenima, moguće suditi i pobjednicima koji su okrvavili ruke. Međutim, taj se proces odvija vrlo sporo, vrlo teško, pa i rizično po aktere, a u cjelini s figom u džepu, tako da je, kada su u pitanju suđenja za ratne zločine, pred Hrvatskom dug put, jer nije postignuta svijest da zločin nema nacionalnost i da je zločinac pojedinac koji mora odgovarati za ono što je uradio.

Posebna je priča praćenje suđenja za ratne zločine u Haagu gdje mediji praktički navijaju za optužene pripadnike hrvatskih oružanih snaga i apriorno tvrde da su nevini. Presumpcija nevinosti (svatko je nevin dok se ne dokaže da je kriv) razlikuje se od negiranja zločina, a ako je netko osuđen, nema mu mjesta među časnim ljudima ni među časnicima u vojsci kojoj je pripadao, pa ne bi smio služiti mladima kao idol čije će slike stavljati na majice. Poštena suđenja za ratne zločine su prije svega interes građana Hrvatske, kao što bi takva suđenja trebala biti interes svakoj od zemalja bivše Jugoslavije. Dok to ne bude tako, svima nam prijeti opasnost od novih sukoba. Istina je da se ne mogu procesuirati svi ratni zločini, ali oni za koje se zna ne mogu ostati nekažnjeni niti počinitelji mogu slobodno hodati ulicama, kao što se kod nas naveliko dešava.

Milinović u lancima

Koliko se u slučaju suđenja tzv. gospićkoj grupi može govoriti o sudskom preokretu u procesuiranju ratnih zločina?

- To bi mogao biti jedan od paradigmatskih procesa koji je delegiran kolegici Iki Šarić u Rijeci, jer se u Gospiću nije moglo osigurati nesmetano suđenje. On se može promatrati iz više uglova. Kao prvo, kada se zločin dogodio, a kada je procesuiran? Pet dana nakon što mi je obitelj jednog oštećenika javila da je iz Karlobaga odvedena grupa ljudi, 31. listopada 1991. godine, poslao sam pismo tadašnjem zamjeniku ministra unutarnjih poslova Ivanu Jarnjaku u kojem navodim ime policajca Stipe Hećimovića iz policijske postaje u Karlobagu, koji je uz službeni nalog asistirao onima koji su došli odvesti te osobe čija su tijela nakon izvjesnog vremena nađena na obroncima Velebita. Policija nije ništa poduzela, a procesuiranje je počelo tek 2001. Dakle, da bi se to dogodilo, morao je umrijeti predsjednik Tuđman, jer je to za njegova života bilo nezamislivo. Drugo, optužnica je sačinjena kao politički potez, a ne po činjeničnom stanju, jer je za ubojstvo stotinjak civila, od kojih se poimence navodi njih oko 50, optuženo samo pet osoba, a ne i drugi koji su u tome sudjelovali. Suđenje su pratili nevjerojatni kontrapritisci odbrane i političkih snaga, sjetite se da se današnji ministar zdravstva Darko Milinović svojedobno vezao lancem pred sudom u Gospiću. Ipak, suđenje se mora ocijeniti pozitivnim jer je to bila prva presuda za ratne zločine počinjene s hrvatske strane.

Kakva su vaša iskustva iz dugogodišnjeg praćenja i učešća u sudskim procesima, bilo kao branitelj optuženih bilo kao pravni zastupnik žrtava?
- U tom razdoblju proveden je velik broj suđenja u odsutnosti, što je samo po sebi nesretna stvar. Našim je zakonima to dopušteno kao mogućnost, ali s aspekta modernog demokratskog društva to nije poželjno. Jer ako je osoba osuđena u odsutnosti, čim dođe u priliku da se ta presuda realizira, ona ima pravo na ponovno suđenje, pa se takvim suđenjima ne postiže ništa osim političkog efekta − sve dok se ne spomene da se radi o suđenjima u odsutnosti, ispada da se radi o učinkovitom pravosuđu. Suđenja ili kazneni postupci u odsutnosti često su masovni, s nekoliko desetaka osumnjičenih ili optuženih. Neki dan sam imao u ruci istražni zahtjev iz 1992. godine za 1.083 okrivljena za neke zločine na području Baranje, ali je postupak 1997. bio obustavljen. Da nije došlo do obustave, bila bi donijeta presuda protiv svih tih ljudi, a to nije jedini takav slučaj. Zbog toga je potrebno i poželjno da se vode revizije postupaka, kao i u slučajevima u kojima je čak više desetina optuženih nakon kratkotrajnih suđenja od pola sata osuđeno na duge zatvorske kazne. Našao sam se na jednom od takvih procesa kao branitelj jednog optuženog. Suđenja su išla kao na konvejeru, uz minimalne mogućnosti da se nešto za njih učini.

Da li bi se suđenja npr. Milivoju Ašneru ili Simi Dubajiću zbog drugačijih okolnosti vezanih uz počinioce trebala voditi u odsutnosti?
- Suđenja, pa ni ona vezana za zločine iz Drugog svjetskog rata, ne treba voditi u odsutnosti, već treba učiniti sve da se takve osobe dovedu pred sud i da budu kažnjene. Postoje razni putevi, među kojima i ustupanje predmeta državi čiji su državljani zaštićeni od izručenja, osim u slučajevima vezanim za sud u Haagu gdje je izručenje obavezno. Bilo bi osnovano da se Simi Dubajiću, koji je sam sebe optužio u knjizi u kojoj se istovremeno i kaje zbog onoga što je učinio, sudi bilo gdje, jer je ubijao i Hrvate, i Slovence, i Srbe..., samo treba prikupiti dokaze.

Zakon o općem oprostu, četvrti put

Koliko je u pitanju suđenja za ratni zločin počinjen 1991. u Škabrnji, s obzirom na okolnosti procesa, riječ o pravdi, a koliko o odmazdi?
- Prije svega, kao branitelj Ernesta Rađena, koji je kao poručnik u četi vojne policije u 180. brigadi JNA bio terećen za zločin u Škabrnji 18. novembra 1991. godine, vidio sam brojne neusklađenosti. Prema dokaznim materijalima Državnog odvjetništva i Haaškog suda, koje sam dobio direktno od tadašnjeg predsjednika suda Fausta Pocara, za Škabrnju je terećen i Slobodan Milošević, zbog nje je optužen i suđen i Milan Martić, ali se o tome premalo zna. S druge strane, nitko nije optužio načelnika bezbjednosti Devetog korpusa JNA Zdravka Tolimira kojem je u Haagu suđeno za masakr u Srebrenici ili načelnika štaba korpusa Ratka Mladića koji je vodio operaciju u Škabrnji i raspitivao se kako napreduje. Istina, protiv Mladića su pokrenuti postupci, ali za bombardiranje Zadra, ne i za Škabrnju. Umesto njih našli su Pedra koji nema veze s napadom na Škabrnju. Dakle, to je ili neznanje ili sabotaža.

Donijeto je nekoliko desetina presuda u odsutnosti i dvije za one koji su osuđeni kao nazočni: za Zoranu Banić koja je bila u sanitetu i Jovana Badžoku koji je optužen i suđen naknadno.

Uvjerio sam se i u to da su se Županijski sud i odvjetništvo u Zadru te Ministarstvo pravosuđa kod zahtjeva za izručenje Rađena poslužili krivotvorinom. Grčki sud tražio je dopunu podataka o Rađenu i obavijest kakva je sudbina onih koji su obuhvaćeni istim istražnim postupkom kao i on. Naime, nakon što je za masakr procesuirano prvih 25 osoba, godine 1995. pokrenuta je istraga protiv još 26 osoba. U januaru 2001. tužitelj traži da se pokrene postupak i protiv Rađena kao 27. okrivljenog za to da su osobno ubijali i usmrtili 43 civila, a povod za zahtjev bio je taj što je Rađen u Hrvatsku poslao neke košarkaške dresove. U međuvremenu se odustaje od krivičnog progona 26 osoba, a Rađen ostaje jedini okrivljeni, pa se 2006. predlaže zahtjev njegovo izručenje, jer je živio u Grčkoj. Vrhovni sud Grčke traži informaciju da li je još protiv nekog pokrenut postupak i kakve su njihove sudbine, nakon čega Ljiljana Vodopija Čengić iz Ministarstva pravosuđa dostavlja prijevode rješenja iz 2001. i navodi da se sudski postupak vodi i protiv spomenutih 26 osoba. Iako nisu na tom popisu, Badžoku i Zoranu Banić ubacuje se u odgovor kako bi se stekao dojam da su oni iz te grupe. Grčka izručuje Rađena, a čim je došao u Hrvatsku, tužitelj je, jer nema nikakvih dokaza, formalno prekvalificirao optužnicu i sada ga tereti da nije spriječio masakr. Slijedi otezanje suđenja i traženje svjedočenja oficira JNA, iako nitko od mještana nije rekao ništa protiv Rađena, da bi na kraju bio oslobođen uz primjenu Zakona o općem oprostu. Kruna svega je to da je taj zakon ranije za Rađena primjenjivan tri puta u različitim okolnostima, a ovo je bio četvrti put. Kako je u Rađenovom slučaju već ranije primijenjen zakon, njega je trebalo optužiti ili odustati od optužbe, ali je tužitelj preinačio činjenični opis, a sud ga poslušao. Na to sam se žalio, ali je moja žalba odbijena. Inače, oni na koje se primjenjuje taj zakon nemaju pravo na odštetu zato što su bili u pritvoru ili imali štete od toga. Zbog toga sam uputio žalbu Ustavnom sudu, a ako rješenje bude negativno, idemo u Strasbourg.

Ustavni sud robuje političkim utjecajima

Da li bi pozitivno rješenje u tom slučaju bilo presedan za slične slučajeve kada se odšteta ne isplaćuje zbog primjene tog zakona?
- Rješenje će se odnositi na Rađenov slučaj, ali ako bi sud zauzeo bilo kakav principijelan stav, onda će to kao presedan imati posljedice i na druge slučajeve. Volio bih da uspijemo u Hrvatskoj, ako to ne bude moguće, onda u Strasbourgu. Mislim da se Hrvatska ne može pohvaliti oko postupanja Ustavnog suda koji bi morao mnogo toga učiniti oko jednakopravnog tretiranja počinitelja zločina koji se procesuiraju u Hrvatskoj. U posljednje vrijeme sve je vidljivije da sud, umjesto da bude korektiv rada pravosuđa u Hrvatskoj, robuje političkim utjecajima, a to se vidi i u postupku izbora sudaca koji je stvar političkih dogovora ključnih političkih snaga u Hrvatskoj. Za razliku od hrvatskog, njemački i talijanski ustavni sud dali su u teškom razdoblju nakon Drugog svjetskog rata doprinos denacifikaciji i defašizaciji njihovih zemalja i usmjeravanju tih država u pravcu istinskih demokracija. Šteta da u Hrvatskoj još nemamo takvo ozračje.

Kada bi ono moglo biti stvoreno?
- Još uvijek nema prave političke volje da se podignu kvaliteta i objektivnost suđenja, da se postigne transparentnost i osiguraju uvjeti da ono što nazivamo ulicom ne dirigira postupanje suda, već da sudovi u tim predmetima sude svojim autoritetom i nezavisnošću.

Tuđman je 90-ih izvršio opasan zahvat imenovavši suce doživotno; najprije bi se tu moralo nešto revidirati. Takvo imenovanje sudaca pretpostavlja izvrsno funkcioniranje suda u demokratskom društvu, što kod nas nije slučaj. Pravosuđe uvijek mora biti pod lupom javnosti. Ona mora znati koga se i zašto bira, a ne da su izbori sudaca tajna operacija u kojoj se bira po babi i po stričevima, ali i po partiji. U atmosferi manipuliranja autoritetom, jedna od "zvijezda" takvog sudstva zauzimala se za što više osobne vlasti u procesu: da može zatvoriti stranke u postupku, branitelja, tužitelja i da praktički bude nedodirljivo božanstvo. Takvo što bi u našim uvjetima predstavljalo izuzetnu priliku za zloupotrebe, općepolitičku i svaku drugu korupciju.

Razgovarao: Nenad Jovanović