Srpsko narodno vijeće - Serb National Council

Klasnom analizom potičemo klasnu borbu

Sada postaje jasno da hrvatska brodogradilišta nitko neće spasiti, ponajmanje oni koji su ih i doveli u situaciju da za svoj opstanak navodno trebaju čudotvorce, brodograđevnog smjera.Piše: Srećko Pulig 

 A što se tiče odgovornosti, za početak jedno je sigurno: katastrofičnu situaciju nisu inscenirali lijeni radnici. Kako onda izgleda taj proizvodni "hranidbeni lanac" zvan brod, sada uglavnom svi znamo. Nad radnicima stoje loše uprave, u najužoj vezi s lošom lokalnom politikom. Ta je pak jasno umrežena s onom u vrhu države, gdje institucijama drmaju "velike" stranke. A taj vrh poziva se na ispunjenje zahtjeva dobivenih od naddržavne evropske tvorevine, EU. Koja da ima ekonomsku politiku. Koja se zove privatizacija. Na dnu piramide radnici rade. Ili ne rade. Trenutno se čini da je to svejedno.

U takvoj situaciji radničko nezadovoljstvo u poduzećima koja su (još) u državnom vlasništvu nije prvenstveno usmjereno protiv svoga menadžmenta, niti protiv svojih sindikata, koji su sigurno do sada trebali učiniti više, već je ono usmjereno uglavnom prema "svojoj" državi! Defanzivna taktika brodograđevnih radnika, koja je do sada vladala, zasnivala se u sljedećem: postoji neizrečeni društveni konsenzus po kojem bi "vlastita" država te radnike trebala zaštititi od pogubnih vlasničko-preuzimačkih vjetrova ili/i od stečaja samog. A ti privatizacijski vjetrovi, sada svi vide, loši su za radnike kad pušu, a katastrofalni kad ih nema. 

Radnici protiv sistema

No, toj radničkoj situaciji nemogućeg izbora, između zla i goreg, eksploatacije i njezinog izostanka, ipak nedostaje bitan dodatak koji sliku čini potpunom. A on glasi poput stiha jedne pjesme Jacquesa Préverta o boks meču s anđelom: "Igra je namještena!", tako da jedne dovodi u win-win, a druge u lose-lose situaciju. Tajna loše privatizacije (što je već po sebi pleonazam jer privatizacija je od početka do kraja razvlaštenje masa, dakle dobra ne postoji), ovdje je oduvijek u katastrofalnoj pretvorbi. O tome smo pisali kad su izbijali "skandali" u Hrvatskom fondu za privatizaciju (vidi: "Pretvorbeni stroj", sada i u zborniku "Društvena odgovornost kapitala"). Dakle, zna se i institucija koja namješta taj ring, navodno bez alternative. To je Hrvatski fond za privatizaciju, u čijem upravnom odboru, potpuno ironično, kao "partner" sjedi i predstavnik vrha jedne sindikalne središnjice. HFP naravno nije pravi centar moći, već transmisija onih koji ga, izvana i iznutra, kontroliraju. A to su vladajuće klase i njihove koalicije.

Dođe li do štrajka radnika usred vitlanja krugovima privatizacijskog pakla oko njih, npr. u "3. maju" (štrajk bi u ovom trenutku bio radikalniji potez od okupacije škvera), izrazit će on novu kvalitetu radničkog otpora "svojoj" državi. Jer sada bi prvi put moglo postati jasno da se tu više ne radi o, kako se u socijalizmu govorilo, dobro postavljenom sistemu koji se eto loše provodi, naravno zbog mangupa u vlastitim redovima. Puno bitnijom od izoliranog pitanja tko je upropastio naša brodogradilišta, domaće izdajice ili strani plaćenici, sada postaje šansa da se jedan pokret osporavanja, k tome još radnički, postavi kao antisistemski. Da se, spram kolektiva u štrajku izvana i iznutra, otvoreno artikulira nova pozicija: radnici protiv kapitalističkog sistema! Jer, "neuspjela privatizacija" brodogradilišta ne mora više biti još jedan tranzicijski eksces. Ona može biti okidač za veliko širenje svijesti da je sama postsocijalistička tranzicija, što su pametniji odavno primijetili, jedan veliki eksces. Ukratko, da tranzicija ne vodi nikamo!

Što nedostaje da bi ovaj utopijski nalog postao realan? Da se pojedini ugroženi radnici i njihovi kolektivi iz svog legitimnog, no partikularnog interesa, opstanka konkretnih radnih mjesta, redovnih plaća i sl., uzdignu do interesa cijele klase? Ili, još bolje: što možemo učiniti mi koji reflektiramo te procese klasnog iskorištavanja u društvu da bi oni, upotrijebimo inflatornu riječ, postali transparentniji?

Uvesti klasnu analizu

Dio odgovora već je sadržan u gornjim rečenicama: moramo uvesti klasnu analizu društva. Tada će se desiti "skandal" koji će napokon rascijepiti narodne zajednice, koje svugdje oko nas vidimo da sve bjesomučnije grizu svoj rep, u nešto novo. Od jednog (političkog) naroda tada će nam se ukaziti dva: narod buržuja i narod proletera. U mogućim paktovima, rasističkoj slizanosti, ksenofobiji, lažnom kozmopolitizmu, borbi, ratu... isprva se, nevještom oku, čini beskonačnim broj mogućih klasnih pozicija. A i manihejska podjela na eksploatatore i eksploatirane, na "njih" i "nas", isprva se može činiti neumjesnom, pretjeranom, nadasve (tu je trud ideoloških aparata države najveći) povijesno arhiviranom.

No je li tome tako? Sigurno inzistiranje na ortodoksnosti klasne podjele, bez finesa i uočavanja promjena u "funkciji" klasa, može biti znak ideološke zatucanosti. No danas je zatucanost, a ustvari teorijska zapuštenost, upravo suprotnog od nekada marksističkog smjera. Jer, sada svi oko sebe vide ogorčenu klasnu borbu, ali ni na mukama ne bi priznali postojanje društvenih klasa. Da ljudi ipak hoće van iz te "samoskrivljene nezrelosti" govori nam čitanost šok-terapije "ortodoksijom", u kritičara-provokatora suvremenog kapitalizma, poput filozofa Slavoja Žižeka.

Vratimo li se mogućoj radničkoj pobuni u brodogradilištima, pa na nju sada zaključno pokušamo primijeniti klasnu analizu društva, to bi moglo izgledati ovako: tko govori o pretvorbenoj i privatizacijskoj pljački, o "pljačkaškom kapitalizmu" koji je očito na djelu u uništavanju naše brodograđevne industrije, mora sada učiniti korak dalje. Mora pokazati nosioce tog projekta podrazvijenosti. I to tako da iz grupne i slojne dinamike dobijemo predodžbu i o klasnoj prirodi tog ugnjetavanja radnika. Ukratko: moramo ukazati na domaću pljačkašku vladajuću klasu. To je klasa, najbolje bismo je mogli okarakterizirati kao lumpen-buržoaziju, koja organizira takvo iskorištavanje. Koja stvara uvjete u kojima se poduzeća njezinim pripadnicima "prodaju" za jednu kunu, da bi se u njima bezočno iskorištavalo radništvo, potpuno odijeljeno od upravljanja proizvodnjom i sudjelovanja u profitu (od bilo čega, brodova ili špekuliranja građevnim zemljištem). Naše radništvo živi u siromaštvu i neizvjesnosti da bi zadovoljavalo krezovske apetite novih rentijera njihova živog i minulog rada.

Radnici bez svoje države

A "naša" država to omogućuje! Ta država nije ni država kapitala, već država parazitskih skupina. Da djeluje u interesu kapitala u cjelini morala bi zaustaviti privatne vlasnike i njihov menadžment u pljački. Jer, ti vlasnici su dio nove parazitske klase koja i nije kapitalistička. Što ne znači da nije na neki način buržoaska. Ona se ne bavi razvojem proizvodnje, tehnološkim inovacijama i otvaranjem tržišta širom svijeta, već špekulacijama, pravnim trikovima, privilegijama koje dobiva od države, i same u službi svjetskih centara kapitalske moći. Našoj lumpen-buržoaziji bitno je da se dokopa državnih izvora, usprkos dramoleta u kojem sada brodogradilišta "nitko neće kupiti". Kao što smo u prošlom broju ovih novina rekli, što ih onda ne daju radnicima!

"Naša" država plijen je takvih koalicija, iz kojih radničke klase sada istupaju, napuštajući defanzivnu poziciju klasnog konsenzusa, koji puca. Pustinja realnog u koju stižu govori im da radnici (tek sada / već sada) nemaju domovinu. Preciznije, svoju državu. A to je dobra vijest, jer govori da bi je jednom (ponovno) mogli imati.