Srpsko narodno vijeće - Serb National Council

Na deset hektara zasadio 5.000 stabala šljive

Kao što je potrebno raditi na održavanju voćnjaka, potrebno je raditi i na brendu, te pokrenuti liniju pakovanja boca koja bi sve to dostojno pratila. Iz ovog voćnjaka, kada bude u punom rodu, može se proizvesti 70.000 litara rakije. To se može prodati jedino na stranom tržištu, smatra Tanasije Jović koji u Malom Gradcu oživljava zemlju šljivara

Banija, dijelovi Korduna i Like od davnina su izuzetno bogati voćnjacima šljive. Augustovskih dana svi bi šljivici bili puni berača ovih plavih plodova. Mame i bake vrijedno bi spremale kompot, pekmez, marmeladu i ostale slatke tajne iz domaće radinosti za duge zimske dane, dok bi muški članovi nastavljali kotao za rakiju i skupljali se oko njega sve dok se rakija ne ispeče. Pekmez i marmelada bi se tokom godine pojeli ili podijelili prijateljima, a jedan dio rakije bi se prodao, dok bi drugi ostao u podrumu do sljedeće, pa opet do sljedeće godine, jer kako kažu stari, rakija je nepokvarljiva roba. Ustvari, mnogi su na ovim područjima od šljive i rakije dobro živjeli, jer bilo je kupaca koji su dolazili u te krajeve i kupovali rakiju.

No, od tih dana prošlo je mnogo vremena, što je vidljivo po krajiškim šljivicima, ali i po punoj buradi rakije u podrumima koja godinama stoji bez kupca. Šljivici su stari, opustjeli, zaraženi kobnom šarkom, zarasli travom. Potencijal Banije, prostora gdje je prema statističkim podacima šljiva najzastupljenija i najpogodnija za uzgoj, nije ni približno iskorišten. Razlozi su brojni: slaba naseljenost, staračko stanovništvo, velik broj starih šljivika, šarkom zaraženih stabala koja su pogubna za mlade sadnice u svojoj blizini, jer svojom prisutnošću kontaminiraju područje. Također, problem je i u nedovoljnoj zainteresiranosti nadležnih ministarstava za podupiranje ozbiljnije proizvodnje u tom kraju. Tek u ponekom pokošenom voćnjaku i dalje se ubire ova dosta profitabilna voćna vrsta. Jedan od rijetkih uzgajivača ovog plavog voća je Tanasije Jović iz Malog Gradca nadomak Gline.

Obuo gumene čizme

- U voćnjaku smo krajem augusta 2007. posadili 5.000 sadnica šljive "čačanke", na površini od deset hektara. Po preporuci savjetodavne službe, sadnice smo kupili u Erdutu. Priprema za sadnju bila je dugotrajna, jer je obuhvaćala okrupnjavanje zemljišta i njegovu analizu, te podrivanje pustog i zaraslog terena - priča Tanasije Jović.

Inače ekonomist po struci, brzo je savladao znanje iz voćarstva, što je vidljivo u njegovom voćnjaku.

- Ovo mi je prvi posao u poljoprivredi. Kao dijete pomagao sam roditeljima, ali nismo bili tradicionalno vezani uz šljivu. Bavili smo se svim i svačim. Ovaj veliki projekat pokrenuo sam kako bih stvorio mogućnost posla sinovima koji žive u Sisku - napominje Tanasije, koji je do 1991. živio u Zagrebu i vjerojatno nije ni sanjao da će jednog dana u svom rodnom selu obuti gumene čizme i obrađivati jedan od najvećih voćnjaka u županiji. A prvi Jovićev izlet u poljoprivredu bit će, po svemu sudeći, vrlo produktivan.



- Po preporuci savjetodavne službe, okrupnjeno zemljište morali smo kultivirati dubokim podrivanjem od 90 centimetara kako bi se razbilo mrtvo zemljište, jer voćka svojim razvojem ide sve dublje. Šljiva zahtijeva rijetku sadnju, jer njena razvijena krošnja ide u širinu i do četiri metra. Veća gustoća sadnica zahtijeva češće rezanje i intenzivne agrotehničke mjere. Dobra berba počinje s pravilnim rezidbama, đubrenjem, navodnjavanjem i zaštitom od bolesti i štetočina. Također, za dobre i zdrave plodove šljive potrebno je dodati mineralna i stajska đubriva - objašnjava Tanasije, čiji je voćnjak ne samo mlad nego se bazira i na ekološkoj proizvodnji, na osnovu čega mu je Ministarstvo poljoprivrede dodijelilo i poticaj. Jovići redovno i marljivo obavljaju zaštitu stabljika i to zimi, prije vegetacije, prskanjem tzv. crvenim uljem koje je ekološki dopustivo i rađeno je na bazi bakra, te nešto kasnije provode ekološku zaštitu cvijeta.

- Šljive se beru kada su potpuno zrele, svakako prije kiše koja plod napuni vodom pa mu je slatkoća manja, a može doći i do bržeg kvarenja - napominje Tanasije. Prvi je put iz mladog šljivika plodove ubrao prošle godine, ali s obzirom na mladost voćnjaka, bila je to simbolična i probna berba – samo za jelo i zadovoljstvo. Ove godine već je više plodova i Jovići planiraju svoje proizvode plasirati na Zelenoj pijaci u Zagrebu, a od jednog dijela šljiva napraviti nezaobilaznu banijsku šljivovicu.

Kako do hladnjače i sušare

- Ukoliko bude dobra godina, već u sljedećoj berbi očekujemo značajno više plodova, dok u petoj godini života šljiva donosi 70 posto uroda. Godine 2011. planiramo ući u program izgradnje hladnjače, jer bez nje maksimalno ovisimo o kupcu. Ubrana šljiva ne može čekati 15 dana da se mi dogovorimo s otkupljivačem. Šljiva se otkupljuje "vruća", ako se danas ubere, sutra mora ići u hladnjaču ili u rakiju. Što je više na čekanju, to gubi na kvaliteti - govori Tanasije Jović, ističući da se šljiva s ovih prostora najviše izvozi za Rusiju, a rakija šljivovica za Njemačku i Belgiju. Naravno, za takvo tržište potrebno je stvoriti brend i sve što on nosi sa sobom.

- Kao što je potrebno raditi na održavanju voćnjaka, potrebno je raditi i na brendu, te pokrenuti liniju pakovanja boca koja bi sve to dostojno pratila. Iz ovog voćnjaka, kada bude u punom rodu, može se proizvesti 70.000 litara rakije. To se može prodati jedino na stranom tržištu, pošto se u našim ugostiteljskim objektima domaća rakija ne pije, nego samo strana pića. Osim toga, ljudi ispred trgovine više vole popiti pivu nego domaću rakiju.

Osim izgradnje hladnjače, Jovići u doglednoj budućnosti svoju proizvodnju planiraju razviti i gradnjom sušare. Koliko se Tanasije za svježu šljivu i rakiju šljivovicu odlučio za strano tržište, toliko za sušenu šljivu smatra da bi svoje mjesto našla na domaćem tržištu, napominjući da su sušene šljive veoma zdrave:

- Kod nas, u zemlji šljivara, nema ni "š" od sušenih šljiva, sve je uvezeno. Ako pogledamo na ambalažama, vidjet ćemo da su zemlje porijekla sušenih šljiva Italija, Španjolska, Francuska, zar to nije apsurdno?

Mladima trebaju volja i poduzetnički duh

I pored svih uloženih sredstava, dobre volje i detaljno isplaniranih projekata, Tanasije Jović ističe da za uspjeh svoje investicije nema garancije.

- Nitko vam ne može garantirati da ćete uspjeti u ovom poslu. Garancije nema ni za tržište. To ne možete garantirati ni sami sebi. Kada vide koliko sam posadio stabala, ljudi me pitaju da li će mi država garantirati prodaju. Odgovaram im da sam posadio na svoj rizik. Tko će voditi brigu o tome gdje ću prodati svoje šljive, ako neću sam?

Ističe da su za ovakav poduhvat potrebna znatna ulaganja, kojih većina ljudi danas nema niti bi se htjeli upustili u takvu avanturu.

- Imam svoj izvor prihoda u Banja Luci i svoj sam novac uložio u ovaj voćnjak. Ministarstvo poljoprivrede refundiralo mi je jedan dio sredstava kao poticaj za zasađivanje dugogodišnjih nasada. Međutim, danas ljudi većinom bježe sa zemlje. Osnovni je problem što su poljoprivrednici neobrazovani, što nisu poduzetni, što neki od njih nikako ne ulaze u raspisane programe, nego zadržavaju stari, tradicionalni sistem, a neki su se opet upustili u investicije za male poslove i uzeli velike kredite koje ne mogu izdržati - priča Tanasije i poručuje da mladima trebaju volja i poduzetnički duh.

- Većina mladih danas se od svojih očeva i djedova odmakla samo korak. Netko zasadi deset šljiva i misli da je napravio neki posao. Još ih zasadi na tradicionalan način: iskopa malu rupu, zabode sadnicu, zagrne je i ostavi čekati kada će roditi. Većina ljudi radi na tradicionalan način i uzgaja šljivu za svoje kućne potrebe, rakiju i pekmez. Što se proizvede, to ostane u kući, jer nemaju kome prodati. Međutim, to je posao tek toliko da se nešto radi i da se održava tradicija - zaključuje šljivar Tanasije Jović.

Paulina Arbutina