
broj 561 / 17. septembar 2010.
Premda je već u Šibeniku – zahvaljujući profesionalnom radu dijela tamošnje vojne policije – bila skinuta sumnja sa srpskih civila za urotu protiv države, oni su svejedno odvedeni u splitsku Loru, gdje će dvojica biti i ubijena. Za takav njihov kraj odgovoran je i Mladen Bajić, koji se nije obazirao na istražne nalaze šibenske policije
Nedavno privođenje četvorice bivših pripadnika Hrvatske vojske zbog ratnih zločina počinjenih nad srpskim civilima u šibenskom zatvoru Kuline, nije u bitnom dijelu slučaja donijelo zasada nijednu posebnu novost što se tiče odnosa vlasti prema grijesima koji su gotovo dva desetljeća bili uporno i sustavno zataškavani. Tonči Majić: Sistem brani državnog odvjetnika
- Slučaj cenzuriranja teksta Petra Dorića u "Slobodnoj Dalmaciji" radi zaštite Mladena Bajića, nažalost, nije jedini takav primjer. Inače, pamtim kako je u to vrijeme uredništvo prvo bilo oduševljeno dokumentom koji smo im ponudili za objavljivanje, da bi se zatim sve to promijenilo. Drugi sličan primjer cenzure je također iz jednog članka Petra Dorića o predstavljanju knjige politologa Darka Petričića, a koji je bio netaknut – izuzev jedne rečenice u kojoj je Petričić spomenuo Bajića kao suučesnika pri odvođenju nevinih ljudi u Loru. Nadalje, kad je prije nekoliko dana buknula afera Kuline, dvije novinarke "Slobodne Dalmacije" iz Zadra privoljele su me, na ime stare suradnje, da opet nešto kažem za te novine, iako sam nakon onoga prvog slučaja rekao da to više neću činiti. Moja izjava korektno je prenesena, ali naknadno je u članak mimo tih novinarki ubačen i dio – što sam saznao tek kasnije – u kojem neimenovani izvor blizak državnom odvjetništvu tvrdi kako mu nije jasno zašto Majić odjednom tako napada Bajića. Kao i to da nije točno da je Bajić u ratu bio nadležan i za područje Šibenika. Ali, ne samo mediji, čitav širi sistem brani Bajića. Čak i u vrijeme njegova reizbora, kad su napadi na njega bili najintenzivniji, posebno iz SDP-a, nije bilo spomena ratnih zločina. Valjda su i u SDP-u zaključili da im to ne bi donijelo popularnost - govori Tonči Majić, koordinator Dalmatinskog komiteta za ljudska prava. Nemojmo se zavaravati samom činjenicom da je predmet konačno, evo, načet; ne bi bilo prvi put da je time počinjena veća šteta negoli je dotad bilo na stvari. Mogli bismo utoliko podsjetiti na primjer suđenja za slične zločine pod radnim nazivom "Lora 1", no to nas još izravnije upućuje na prešućenu suštinu čitave priče u ta dva raskošna srednjodalmatinska horora.
Bajiću ne pakovati
Najvažnija činjenica što se pomalja i ovom prilikom, naime, odavno je registrirana, ali jedino nju ima smisla ponavljati dok je na snazi: glavni državni odvjetnik Mladen Bajić i dalje aktivno opstruira, čak i destruira, postupak utvrđivanja istine i njegovo stavljanje u funkciju pravosudnog procesa. On to poduzima isključivo zbog svoje uloge u konkretnim slučajevima, iz pozicije ratnog vojnog tužitelja za područje Dalmacije i Like, zloupotrebljavajući sam pravosudni sistem, kao i svoj utjecaj na ostale vertikale vlasti i medije.
Krvavi dosje Kuline iznio je opet na površinu jednu od presudnih veza između ratnog Šibenika i Splita, odnosno vojnog zatvora u Lori, gdje su 1992. godine završili mnogi srpski civili koji su prethodno službeno obrađeni – kao osumnjičenici za urotu protiv države – u Kulinama. Jedan dokument što je ovih dana objavljen na T-portalu, pokazuje da je već u Šibeniku s njih bila skinuta rečena sumnja, zahvaljujući profesionalnom radu dijela tamošnje vojne policije.
Ali, svejedno su zatim odvedeni u Split, gdje će dvojica od njih biti nakon mučenja i ubijena. Za takav njihov kraj, međutim, odgovoran je Mladen Bajić koji se nije obazirao na istražne nalaze.
Još u studenome prošle godine o svemu tome pisao je Petar Dorić, tada novinar "Slobodne Dalmacije", no njegov je članak nakon intervencije Bajića prema tadašnjem glavnom uredniku splitskog dnevnika Zoranu Krželju – povučen. Točnije, prvo je iz teksta izbačen najveći dio koji se odnosio na Bajića, da bi potom koordinator Dalmatinskog komiteta za ljudska prava Tonči Majić, a koji je novinaru dostavio spomenuti ratni dokument, zabranio objavljivanje istog. Dorić je u svom tekstu pojasnio kako dokument s potpisom zapovjednika krim-odjela šibenske vojne policije Maria Barišića predstavlja dio komunikacije sa splitskim vojnim pravosuđem, koje se zatim oglušilo na decidirane policijske zaključke o nevinosti sedmorice osumnjičenih Srba iz okolnih sela.
Štoviše, i Barišić i njegov kolega Cigić ustanovili su da je prethodni iskaz stanovitog Petra Novakovića, na osnovu kojeg su osumnjičenici procesuirani, najobičnija laž. Naknadno će se ustanoviti da je Novaković ranije ustvari bio premlaćivan u zapovjedništvu splitske vojne policije, kako bi potpisao bjanko izjavu na koju će tek biti nadodana imena zacrtanih sumnjivaca. Većina ljudi čija su imena zabilježena u dokumentu, čiji faksimil ovdje prenosimo, završila je u Lori; Nenad Knežević i Gojko Bulović iz nje nisu izašli živi.
Ubojstvo njih dvojice bilo je predmetom suđenja "Lora 1", ali na nj Bajić nije pozvao Novakovića kao svjedoka, premda mu je itekako bio dostupan. Jasno, dugogodišnji glavni državni odvjetnik bio je svjestan da bi se njegovim pojavljivanjem na sudu lako razotkrio čitav krivokletnički te zločinački mehanizam u čijoj je konstrukciji i sam sudjelovao. Od izravnih dokaza na svoju štetu, pak, brani se Bajić tako što tvrdi da, prvo, svojedobno uopće nije bio ni dobio nalaz Maria Barišića i, drugo, da nije bio nadležan za Kuline.
Gdje se nalazi Šibenik?
Što se tiče prvog njegova argumenta, sve i da jest vjerodostojan, nameću se zatim nezgodna pitanja: ukoliko vojni tužitelj – po čijem je mišljenju i višekratnom inzistiranju vojni sudac odredio pritvor za srpske civile s kojih je sam već bio skinuo temeljnu sumnju – doista nije dobio mišljenje šibenske vojne policije, zašto ga nije tražio nanovo? Kako je uopće mogao pritvoriti ljude na osnovu jednog svjedočenja, a da nije uzeo u obzir nužne istražne radnje s lica mjesta? Jesu li njega zanimali fakti ili je samo oportunistički pokrivao volju dominantnih radikala u svom okružju? Mario Barišić: Novaković je morao svjedočiti
- Bit slučaja sastoji se u tome da smo mi u Šibeniku dvaput pretresali kuće tih nesretnika koji su na kraju ipak završili u Lori, bez obzira na to što kod njih nije nađeno nikakvo oružje niti eksploziv. A to je bila glavna optužba na njihov račun, što znači da su ih zatvorili na temelju – ničega. Oslonili su se na iznuđenu izjavu Petra Novakovića, kojeg smo mi zatim u Šibeniku suočili s onima koje je optužio. Rasplakao se tada i priznao da je morao tako postupiti zbog batina što ih je dobio u Splitu. Ako to Bajić tada nije znao, nije mi jasno kako je mogao preskočiti Novakovića kao svjedoka na suđenju "Lora 1". Očito mu odgovara daljnje održavanje neistine, pa onda govori i to da nije bio nadležan za Šibenik. A bio je, ja to dobro pamtim. Split je bio glavni za sve u Dalmaciji, ostalo su bile samo njegove podružnice. To je bilo jasno po svakodnevnoj praksi, pa je tako i Željko Žganjer, vojni tužitelj u Šibeniku, bio podređen Bajiću. Posljedica svih tih njegovih djela, barem što se tiče onih koji su odvedeni iz Šibenika, jest mučenička smrt Gojka Bulovića i Nenada Kneževića, dvojice nevinih ljudi - kaže Mario Barišić, ratni zapovjednik vojne policije HV-a u Šibeniku.
Preostaje nam tobožnja dubioza oko Bajićeve nadležnosti; u ono vrijeme on je bio zamjenik vojnog tužitelja za splitsko zborno područje, s nadređenim glavnim tužiteljem u Zagrebu. Prema tadašnjem Zakonu o državnom odvjetništvu, "vojno se državno odvjetništvo ustanovljuje za područje vojnog suda", a prema Zakonu o područjima i sjedištima vojnih sudova, određen je bio "Vojni sud u Splitu za zborno područje Split i Gospić". Drugim riječima, između Splita i Gospića nije ni bilo drugih zbornih područja, pa se čini da je upravo Mladen Bajić odgovarao i za Šibenik.
Sličan novodobni državno-odvjetnički inženjering oko zločina u Lori javlja se, sudeći prema nekim izvorima, i u slučaju pobijenih Crnogoraca koji su zarobljeni u Bosni i Hercegovini (vidi okvir). I dok su devedesetih godina prošlog stoljeća ratne zločine pod tepih gurali hrvatski predsjednik Franjo Tuđman i ministar obrane Gojko Šušak, zbog čega je i Mario Barišić smijenjen sa zapovjedničkog položaja čim je toj dvojici imao priliku osobno pojasniti što se sve događa u Dalmaciji, danas isti posao najzdušnije obavlja Mladen Bajić.
Njegov simbiotski odnos s medijima, posebice u okviru Europapress holdinga, očit je instrument tih nastojanja, ali i nedvojbeni materijal – neka i to svima bude jasno – za tužbu protiv samoga glavnog državnog odvjetnika. A bez obzira na to što je ovdje sada nema tko i podići, barem znamo da je riječ o zločinima koji ne podliježu zastari.
Igor Lasić