broj 568 / 5.novembar 2010.

I danas trpi uvrede na ulicama Osijeka

Ubojstvo Osječanina Branka Lovrića, ubijenog i bačenog u Dravu, opisali su svjedoci na suđenju Branimiru Glavašu. No nekim Osječanima to je samo povod za nanošenje nove boli udovici Mariji Lovrić



Dvadeset godina punih patnje posvetila je Osječanka Marija Lovrić traganju za svojim mužem Brankom koga je 26. novembra 1991. iz kuće odvelo troje ljudi u maskirnim uniformama.

U tih 20 godina, ni ona ni njeni sinovi nisu dobili skoro nikakvu pomoć, hrvatske nadležne institucije izbjegavale su je koliko su mogle, a od otpuštanja s posla, nije našla posao.

Prvu patnju porodici Lovrić uzrokovala je JNA koja je, povlačeći se prema Tenji, uz veći broj kuća na periferiji oštetila i njihovu.

Bez posla i pomoći

– Zajedno sa svoja dva sina, od kojih je jedan bolovao od cerebralne paralize, otišla sam u Njemačku, dok je moj muž Branko ostao u kući i nastavio raditi u pošti. I dok sam bila u Njemačkoj i kad sam boravila u Zaprešiću, svakodnevno sam se čula s Brankom kad je dolazio na posao. U petak, 22. studenog nazvao ga je šef i rekao mu da ima slobodne dane do 2. prosinca i da ne treba dolaziti na posao, ali da bude kod kuće da ga se može pozvati ako bude trebalo. Onda me 26. studenog zvala podstanarka i rekla da je po Branka prije podne došlo troje ljudi u maskirnim uniformama i u autu bez tablica. Rekli su mu da ga vode na informativni razgovor i da će ga vratiti nakon pola sata. Oni su po riječima naše podstanarke stvarno došli nakon pola sata, ali samo da bi uzeli naš auto iz garaže. Trojac, jednog mlađeg i jednog starijeg muškarca, kao i jednu djevojku, vidjeli su pripadnici HV koji su bili u toj ulici, ali kad su se raspitali o čemu se radi, ovi su im rekli da se maknu, a vojnici ih poslušali.

Marija je 28. novembra došla u Osijek i prijavila nestanak muža policiji i Crvenom križu, nakon čega se vratila u Zaprešić. Sa sinovima se 17. januara 1992. vratila u Osijek, živeći prvo kod roditelja, da bi se početkom marta vratila u svoju kuću.
- Odmah nakon što su mi supruga odveli dobila sam otkaz na poslu, pa sam sa sinovima skoro tri godine živjela bez ikakvih primanja, čak i bez humanitarne pomoći koja se dijelila preko Crvenog križa ili Caritasa. Živjeli smo od pomoći dobrih ljudi koji ni sami često nisu imali. Tih sam mjeseci, ali i kasnije napisala na stotine molbi za posao koji se mogao lako dobiti jer je velik broj građana izbjegao, ali nikad nisam dobila čak ni odbijenicu, priča Marija.

- Tražila sam i da me primi gradonačelnik Zlatko Kramarić, pa je utanačen termin za razgovor, ali kad sam sjela u njegov ured i kad je saznao o kome se radi, rekao je da ima hitan sastanak i izišao.

- Osječki centar za socijalni rad sugerirao mi je da tražim da se Branko proglasi mrtvim, što sam i učinila. Policija mi je uredno izdala potvrdu, ali su u Crvenom križu tražili da kao dan prijavljivanja nestanka piše 15. siječanj.

Strah od Glavaša

Uz sve komplikacije i otezanja, postupak je okončan 1994. godine. Penzija koju su primala djeca bila je otprilike sve što je država dala Lovrićevima jer Marija nije našla posao, a njen sin, iako je i pred bolesti završio pravni fakultet s najvišim ocjenama, već pet i pol godina ne može naći posla.

- Iako se još u zimu 1991. pisalo u ubijanjima i bacanjima u Dravu, na suđenju Branimiru Glavašu i njegovim ljudima, optuženi su priznali da mi je muž ubijen i bačen u rijeku. Svih ovih godina sa sinovima, na Sve svete odem na most i njemu u spomen bacim cvijet u rijeku. Ali i dalje se nada da će njegove posmrtne ostatke naći kako bi ih mogla dostojno pokopati.

- Imala sam dosta problema zbog toga svih ovih godina, a kad je bilo suđenje doživljavala sam gomilu uvreda. Stav mojih sugrađana prema meni se izmijenio, ali svaki put kad javno nastupim, valjda ih podsjetim na ovo što se dogodilo u ratu. U domu zdravlja, u trgovačkom centru, gdje god me vide i prepoznaju, odmah počnu vrijeđanja. Ne fizički napadi, ali teške uvrede, priča Marija koja je učestvovala na nedavnom Forumu o tranzicijskoj pravdi i podijelila s drugima tragičnu priču svoje porodice.

Pohvalila je ideju o formiranju neke buduće komisije koja će prikupiti i javnost upoznati sa svjedočanstvima žrtava. Ipak, izbjegla je reći što misli o presudi Glavašu.

- Ne bih je komentirala jer u Osijeku još ima mnogo ljudi koje je on postavio, glasio je njen odgovor.

Nenad Jovanović