broj 574 / 17.decembar 2010.

U Europi su gotovo svi poljoprivrednici u poljoprivrednim zadrugama

 U Europskoj uniji djeluje oko 300.000 zadruga koje osiguravaju oko 4,8 milijuna radnih mjesta Kada s Europljanima razgovaramo o zadrugarstvu, oni uopće ne pričaju o poljoprivredi i obrtništvu, već o zadrugama u socijali, u sferi opće politike, brige o invalidima... , ističe za "Privrednik" Antono Matijašević, tajnik Hrvatskog poljoprivrednog zadružnog saveza i savjetnik za poduzetništvo

Koje su mane i najčešće problemi današnjeg hrvatskog zadrugarstva?

- Od početka gospodarstva prije 150 godina, kako u Hrvatskoj tako i u Europi, govorimo o zadrugarstvu kao o gospodarskoj djelatnosti, a ne o obiteljskim kućnim zadrugama koje su u našoj tradiciji. Zadrugarstvo je jedan vrlo relevantan i ozbiljan gospodarski sustav koji dijeli sudbinu ukupnog gospodarstva. Kada govorimo o zadrugarstvu, mislimo i na štedno-kreditno, stambeno, potrošačko, radničko i poljoprivredno zadrugarstvo. S obzirom na našu povijest u zadnjih 60-ak godina, danas uglavnom govorimo o poljoprivrednom zadrugarstvu koje je do 90-ih godina prošlog vijeka zaista bilo u fantastičnom usponu. Tada su zadruge ostvarivale izvanredno dobre rezultate, one su bile odlično razvijena i organizirana poduzeća na selu, zadužena za ukupan razvoj područja na kojem su djelovala, odnosno obuhvaćala su širok spektar djelatnosti koje danas podrazumijevamo pod mjerama ruralnog razvoja. Danas takvo zadrugarstvo zvuči kao fraza. Štedno-kreditnog zadrugarstva u Hrvatskoj, nažalost, više nema. Naša država je prije nekoliko godina donijela zakon o kreditnim unijama koje su zamijenile štedno-kreditne zadruge, kojima je omogućena transformacija i u štedne banke. Kako su se te štedne banke snašle u današnjem društvu najbolje govori primjer bivše obrtničke zadruge "Zagreb", koja je imala dugu tradiciju i izvanredne rezultate, a danas je na koljenima jer posljednje dvije godine posluje s gubitkom, kupuje je Seker banka iz Turske, u prijevodu Šećerna banka koju su pedesetih godina osnovale zadruge za uzgoj šećerne repe.

Novi zakon o zadrugama

Kako biste opisali stanje u poljoprivrednom zadrugarstvu?

- Hrvatska nema ozbiljnu osmišljenu poljoprivrednu politiku, kao što je nema ni u ostalim granama: energetici, tekstilu... Ako znamo koliki nam je uvoz i izvoz poljoprivrednih proizvoda, ne trebamo puno trošiti riječi. Tržište je moguće približiti samo odgovarajućim mjerama gospodarske politike. Uvoz ne možemo prisilno spriječiti jer smo zemlja svijeta, možemo samo podizati kvalitetu svojih proizvoda. Nažalost, možemo konstatirati da zadruge danas vrlo teško žive. Nekada smo imali najveću akumulaciju zadruga u stočarstvu, danas su stočarske zadruge u padu. Jedan Gavrilović nema više svoju kooperaciju na banijskom selu kao nekada, nego meso uvozi iz Austrije. Srećom, svoju kooperaciju na hrvatskom selu organizirao je i održao Agrokor. Što se mljekarstva tiče, stanje je slično. Mljekare su uglavnom direktno povezane s proizvođačima mlijeka, znači zadruga u tom lancu nema. U Hrvatskoj je registrirano 160.000 obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava koja su korisnici poticaja, njima moramo pribrojiti još uvijek velik broj sitnih seljačkih domaćinstava čiji se položaj mora riješiti. S druge strane, imamo 679 poljoprivrednih zadruga, dok ukupan broj zadruga koje su predale završne račune za 2009. iznosi 1.125, naravno tu spadaju i obrtničke, stambene i uslužne zadruge. Vidimo da 60 posto od ukupnog broja zadruga otpada na poljoprivredne zadruge.

Koje su prepreke razvoju zadrugarstva? Da li sadašnji zakoni usporavaju njihovo funkcioniranje? Da li porezne olakšice idu na ruku zadrugarima?

- Tražimo da zakonodavstvo bude poticajno, odnosno da nema zabrana. Isto kao što zakon o trgovačkim društvima ima pravni okvir, tako i zakonu o zadrugama treba dati pravni okvir, a ostalo se prepušta poduzetništvu pojedinaca i tvrtke. Nažalost, nemamo poreznih olakšica i nemamo posebnih stimulacija za poljoprivredne zadruge, nadam se da ćemo ih imati. Sasvim je normalno da neće dolaziti do dvostrukog oporezivanja u slučaju ako zadruga plasira proizvod OPG-a koji je ravnopravan član te zadruge.

U pripremi je novi zakon o zadrugama. Što on donosi?

- Naslov zakona bio bi skrb i zaštita države, što bi se očitovalo u potpori radu zadruga po posebnim programima za pojedine djelatnosti, s time da zadruge mogu biti nositelji potpore za svoje članove. U novom zakonu predlažemo osiguranje i povoljnije pristupe izvorima financiranja; osiguranje povoljnijeg pristupa programima javnih radova i postupcima javne nabave pri čemu sposobnost ponuditelja, zadruga ispunjava zajedno s članovima; zatim ističemo davanje pogodnosti kod kupnje, zakupa i koncesije nekretnine u vlasništvu države. Propisujemo mjere socijalne politike kojima se potiče zapošljavanje lokalnog stanovništva, korištenje prirodnih resursa i druge aktivnosti zadruge za potrebe članova i lokalne zajednice, ne smijemo zaboraviti i spomenuti mjere porezne politike kojima se uvažava posebnost zadruga, kao i druge mjere kojima se daje potpora radu zadruga i zadružnog sustava na ostvarenju društvenog, gospodarskog blagostanja i primjerenog životnog standarda te održivog razvoja zajednice. Zadruge su uvijek uživale posebnu skrb države i uvijek se država brinula za zadruge.

Uzajamnost zadruga i lokalne samouprave

Kako lokalna i regionalna samouprava može utjecati na poboljšanje uvjeta zadrugarstva, te koliko zadrugarstvo može pomoći razvoju lokalne sredine?

- Tu je važna uzajamna povezanost. Uloga općina, gradova i županija značajna je za razvoj zadruga i obrnuto. Općine mogu osigurati da komunalne poslove obavlja zadruga i njeni radnici. Time rješavamo zaposlenost i osiguravamo prihod zadruzi jer nekada su to naše zadruge radile. Prilikom dodjele zemljišta, općine i gradovi mogu pogodovati zadrugama. Prema zadrugama jedinice lokalne i regionalne samouprave trebaju usmjeravati sve svoje aktivnosti i mjere u sektoru gospodarstva, prije svega zato što su u tom sklopu sve mjere EU, odnosno mjere ruralnog razvoja.



Čini nam se da poljoprivredno zadrugarstvo na područjima od posebne državne skrbi (PPDS), koja su bila obuhvaćena ratnim zbivanjima, uveliko zaostaje za poljoprivrednim zadrugama u drugim krajevima Hrvatske?

- Prije rata na području koje je pretežno bilo naseljeno srpskim stanovništvom djelovale su 52 poljoprivredne zadruge. To su bile izuzetne zadruge i vrhunska poduzeća, drugima za primjer. Recimo, poljoprivredna zadruga Glina bila je gigant. Danas je nema. Posjedovali su ogroman tov, dobro organiziranu mrežu kooperanata, svoju trgovinu. Recimo, zadruga "Orlić-Markovac" ponosila se tovom stoke i ribogojilištem. U Slavoniji je na prvom mjestu bio Jagodnjak, koji i danas spada među deset najuspješnijih zadruga u Hrvatskoj. U Jagodnjaku imamo i kvalitetnu kombinaciju gdje je direktor zadruge i načelnik općine, što se pokazuje kao dosta uspješno. Kada smo od 1991. godine počeli raditi zakon kojim smo uređivali zadruge, apsolutno smo računali i na 52 zadruge koje nisu bile tada pod hrvatskom vlašću. Nakon 1995. godine, sve te poljoprivredne zadruge, i Krnjak, i Glina, i Jagodnjak, imale su otvoren prostor da se usklade s novim hrvatskim zakonodavstvom. Velik broj donacija iz svijeta od razno-raznih međunarodnih organizacija upućen je upravo u te krajeve. Međutim, poljoprivredni proizvodi iz tih krajeva teško pronalaze put do kupaca na današnjem tržištu koje je organizirano na oštroj i bezobzirnoj konkurentnosti.

Da li je tradicionalna proizvodnja na selu, koju možemo nazvati i svaštarenje, prepreka razvijanju zadrugarstva i ostvarivanju većeg profita poljoprivrednih proizvođača?

- Reći ću nešto što nije jako mudro i što nije gospodarski pametno: hvala bogu da je tako. Govorim to sa socijalnog aspekta, jer je u toj multifunkcionalnoj proizvodnji velik dio naturalne proizvodnje namijenjen za vlastite potrebe. Naravno da bi za poljoprivrednu proizvodnju bilo najproduktivnije kada bi svako domaćinstvo bilo usmjereno samo na jednu vrstu proizvodnje, odnosno kada bi postojala specijalizirana domaćinstva.

Rakija "Ban Jelačić" kao brend

Koje su poteškoće ovog oblika rada i udruživanja na prostorima koji su tradicionalno ruralni i predodređeni za poljoprivrednu djelatnost?

- Bez obzira na to što je Hrvatski poljoprivredni savez dobrovoljno poslovno udruženje, dobili smo mandat da radimo na obnovi područja od posebnog državnog interesa i obišli smo to široko područje. Izradili smo projekte ukupnog razvoja za općine Udbinu i Donji Lapac. Mislim da nisu, kao što se govori, glavni problem prevladavajuća staračka domaćinstva, nego nedostatak tržišta, ljudi ne znaju kuda sa svojom robom. Donji Lapac smo obišli uzduž i poprijeko i mogu reći da je to raj na zemlji. Idealna nadmorska visina, prirodne ljepote, marljivi i radišni ljudi, a problem je plasman jer smo skupi svojoj prehrambenoj industriji. Pojedinačno se pokušava pokrenuti otkup mlijeka, mada to nikada nije bila velika tradicija na tom području, za razliku od proizvodnje mesa, kako ovčjeg tako i govedskog. Većina naših proizvođača prodavala je, na primjer, svoje janjce gostioničarima jer im je to bilo najuspješnije i najpristupačnije. Međutim, sada se moraju poštovati sve faze obrade mesa, što zahtijeva u prvom redu klaonicu, a to je ogroman i složen posao. Klaonice moraju imati svoje standarde, određen broj zaposlenih, što automatski uključuje transportnu mrežu i to s hladnjačama jer je meso vrlo osjetljiva roba.

Praksa pokazuje da su na PPDS-u registrirane brojne zadruge koje su odnekud povukle novac, kratkotrajno djelovale i onda se, bez ikakvog utjecaja na sredinu, ugasile?

- Postoje dva razloga: stvarni ekonomski razlozi zašto su te zadruge osnovane i zašto su propale, i spekulativni razlozi. Naša je država u namjeri da pomaže zadrugarstvo u nekim stvarima otišla predaleko. Na primjer, sedmero je poljoprivrednika moglo osnovati zadrugu, dobiti nekoliko stotina tisuća kuna, dvije godine njihov bi direktor dobivao plaću od države, a da zauzvrat ta zadruga nije čak trebala predati ni završni račun. Znamo da u sudskom registru postoji preko 2.000 zadruga, a završni račun za 2009. predalo je 1.125 poljoprivrednih zadruga. To nam sve govori. Znam za slučaj da je osnovana zadruga, jedna međunarodna organizacija dala je novac za izgradnju hladnjače za voće, a zadrugari su, svaki pojedinačno, prodavali voće gdje su stigli, a hladnjaču su iznajmili. Nije izgrađen nikakav instrumentarij da se to dovede u red.

Kako prevladati razlike i izjednačiti poljoprivredne zadruge na PPDS-u s onima izvan tog područja?



- Profit je motor zadrugarstva. To je jedini put da se prevladaju sve današnje mane s kojima se srećemo u zadrugarstvu. Udruživanje proizvođača je neupitno. Proizvođači moraju biti udruženi jer je to imperativ vremena. Dosad to nije bila praksa, jer smo imali politiku kombinata koji su bili neracionalni, ali su tehnološki bili na visokoj razini i jedna zaokružena cjelina. Zatim, jedinice lokalne i regionalne samouprave moraju se organizirati kako bi stvorile bolje uvjete za uspostavljanje tržišta proizvođačima sa svog područja. Jedan od načina je i stvaranje brendova, recimo banovska šljivovica bi trebala postati naš nacionalni brend. To je najbolje piće na svijetu. Županija i općine moraju napraviti program i projekt ukupnog razvoja. Na razini županije nešto se mora učiniti kako na tržište ne bismo izašli s Džakulinom, Petrovom ili Markovom rakijom, nego s banovskom šljivovicom, pa neka bude i rakija "Ban Jelačić", po čovjeku koji je s Banije i koji je pred patrijarhom Rajačićem položio prisegu. Predlagali smo da u Donjem Lapcu krenemo s radničkim zadrugama, koje su itekako brojne u Europi. Pod radničkim zadrugama podrazumijevamo da imovinu pojedinih poduzeća koja više ne djeluju ponudimo bivšim radnicima kako bi se oni uključili kao zadrugari. To je zapravo dioničarstvo po američkom modelu i ono nije ništa novo.

Ljudi nisu protiv zadruga

Koje od loših strana zadrugarstva nosimo kao teret iz nekog prošlog vremena, a koje smo probleme sami stvorili svojom sumnjičavošću prema tom obliku udruživanja?

- Niti jedan ne nosimo kao teret prošlog vremena. Uvijek se rado ističu parole da su ljudi protiv zadruga, što nije točno. Krupnom kapitalu zadruge smetaju. Liberalni kapitalizam je protiv zadruga, i u svijetu i kod nas. Zadruga kao poduzeće ima socijalnu notu. Najbogatija zemlja na svijetu je Norveška koja ima samo 14 zadruga, a ukupan prihod tih zadruga iznosi 50 posto ukupnog našeg proračuna. U svijetu i Europi radi se na smanjenju broja zadruga, ali samo prividno, jer se radi o udruživanju u specijalizirane zadruge. Danas se udružuju švedske, norveške i danske zadruge, koje zajedno proizvode mlijeko i opskrbljuju cijeli Skandinavski poluotok.

Koliki je u Hrvatskoj gospodarski značaj zadruga, jer se poljoprivredna proizvodnja u velikoj mjeri ne zasniva na zadrugama?

- Udruživanje je nužnost jer nema tog pojedinca koji se može istodobno uspješno baviti proizvodnjom, opskrbom svih materijala za tu proizvodnju, preradom, plasmanom i marketingom. To nijedno obiteljsko gospodarstvo nema i nema tako velike obitelji da to može raditi. Potrebno je udruživanje. Poručio bih: da primarnoj proizvodnji u okviru obitelji, ali sve ostalo mora obaviti zadruga. Amerika je zemlja zadruga. Američka farmerska poljoprivreda na 200.000 hektara je zadruga.

Koliko smo iz EU-a povukli novca u zadrugarstvo?

- Često su uvjeti natječaja vrlo zahtjevni i ne možemo ih zadovoljiti. Više smo koristili, posebno zadruge s PPDS-a, donacije ambasada država EU-a nego što smo povukli sredstva od Unije za razvoj zadrugarstva, odnosno za razvoj ruralnog područja. Međutim, ne možemo reći da smo nesposobni po tom pitanju, jer potrebna su nam financijska sredstva za proizvodnju, a Europa ne financira proizvodnju jer ne zna kuda će sa svojim proizvodima. Velik dio financijskih sredstava EU-a usmjeren je na zaštitu okoliša. Za očuvanje starih sorti jabuka dobit ćete financijska sredstava, ali ne i za podizanje hektara i hektara jabuka.

Usporedimo zadrugarstvo u Hrvatskoj i Europi?

- Zadrugarstvo u EU i kod nas uopće nije usporedivo. Europsko zadrugarstvo je jedan poslovni sustav koji je jači od multinacionalnih kompanija. U Europi su skoro svi poljoprivrednici u zadrugama. Na hrvatskom tržištu rada prisutne su mnogo europske zadruge. Danas kada s Europljanima razgovaramo o zadrugarstvu, oni uopće ne pričaju o poljoprivredi, graditeljstvu, obrtništvu, oni govore o zadrugama u socijali, u sferi opće politike, staračkih domova, brige o invalidima, bivšim narkomanima, tzv. zaposleničkim zadrugama. U Europskoj uniji djeluje oko 300.000 zadruga koje osiguravaju oko 4,8 milijuna radnih mjesta. U Hrvatskoj je u svim zadrugama zaposleno 3.813 osoba, većina njih – oko 3.000 – svoj kruh zarađuje u poljoprivrednim zadrugama. Tom statistikom ne možemo nikako biti zadovoljni. Posebno ne u situacijama kada se u jednom malom selu osnuju dvije zadruge čiji se zadrugari svađaju. Toga u Europi nema. Ulaskom u Europsku uniju, otvara se mogućnost osnivanja Europske zadruge, koja nastaje od dvije zadruge zemalja članica EU-a. Europska zadruga donosi brojne pogodnosti: uvode se elementi dioničarstva, povezuju se proizvodni procesi i tržišta, a temeljni kapital za njeno osnivanje iznosi 30.000 eura.
Ujedinjeni narodi prošle su godine usvojili rezoluciju pod nazivom Zadruge i socijalni razvoj, kojom priznaju da je zadruga kao poslovni model glavni čimbenik u ostvarivanju gospodarskog i društvenog razvoja, te su proglasili 2012. godinu međunarodnom godinom zadruge. Znači, svijet itekako drži do zadruga.

Paulina Arbutina