Srpsko narodno vijeće - Serb National Council

Ima li života u pustoj zemlji?

O teškom ekonomskom i socijalnom stanju najbolje govori činjenica da u Vrlici i okolini godinama nije otvoreno novo radno mjesto. Sve je ugaslo: već poslije dva sata popodne nema tragova života, rade tek rijetki kafići i trgovine


S koliko sreće i nade u novu 2011. ulaze malobrojni povratnici na gradsko područje Vrlike u Splitsko-dalmatinskoj županiji, znaju najbolje oni sami. Kao i u većini povratničkih mjesta, i u vrličkom se kraju često govori o pustoj zemlji. - Nema ovdje ni Hrvata, ni Srba. Stari izumiru, mladi se ne vraćaju i za nekoliko godina malo će ovdje biti tragova ljudskog postojanja - ističe predstavnik srpske nacionalne manjine Čedo Babić, jedan od 60-ak usamljenih povratnika uglavnom starije životne dobi, koji se još ne predaje i bori se za svaku moguću pomoć svojoj malobrojnoj zajednici. - Nekada je u vrličkom kraju živjelo oko 2.000 ljudi srpske nacionalnosti. Danas su ostali tek stari, siromašni i nemoćni. Teško se nositi sa svim svakodnevnim nedaćama - dodaje Babić.
Izabran pa izigran

Čedo Babić se kao izabrani predstavnik srpskog naroda osjeća odbačenim od gradskih vlasti: - Završava mi drugi mandat, a nemam nikakvih mogućnosti za rad. Za ovih sedam godina nisam pozvan ni na jedan sastanak u Gradsko vijeće. Sve što uspijemo pomoći našim ljudima, moramo gotovo pa isprositi. Vrlički je kraj površinom velik, malobrojno stanovništvo je raštrkano, a veliki problemi zahtijevaju čestu prisutnost kod povratnika. Sredstva koje dobijem od Grada, 8.000 kuna godišnje, te troškove ne mogu pokriti, pa moram posegnuti u vlastiti džep kad želim otići u Otišić ili u Koljane.
Na repu događanja

Na repu su svih događanja i posljednji u redu za pomoć. - Elektrifikacija malobrojnih sela u ovom kraju konačno je krenula i nadam se da će biti brzo okončana. Obnova je jako loša i spora, malo je napravljeno. Mnogi povratnici umiru ne dočekavši obnovu kuće - nezadovoljno ističe Čedo Babić dok ekipu "Novosti" vodi do povratničke porodice Marinko, koja je svoje imanje u Garjaku obnovila vlastitim sredstvima, bez pomoći države.

- Evo, ovdje počinje srpsko selo, gdje prestaje asfalt - ironično objašnjava na prvi pogled vidljive razlike između sela s većinskim hrvatskim stanovništvom i sela s malobrojnim starcima srpske nacionalnosti.

- Sela u kojima su prije rata pretežno živjeli Srbi danas su pretvorena u velike deponije smeća, na kojima otpad ne odlaže samo Vrlika nego i udaljena Makarska, a nitko ništa ne poduzima. Vlast se oglušuje na sve naše zahtjeve. Sada je opravdanje da nema novca, a kad ga je bilo, bili su drugi razlozi. Više od deset godina srpska se sela uzurpiraju i pretvaraju u rančeve po kojima lutaju goveda, kuće su postale štale u koje slobodno ulazi stoka. Riječ je o čistom koristoljublju, jer ti stočari bez suglasnosti vlasnika besplatno koriste goleme zelene pašnjake, a država ih još nagrađuje poticajima. Povratnici u tim selima žive u strahu, jer stada nitko ne čuva, samo ih često prate psi tornjaci koji znaju biti opasnost za prolaznike u pustom i rijetko naseljenom prostoru - govori Čedo Babić dok ulazimo u dvorište braće Draška i Vlade Marinka.



- Naša je sreća da imamo penzije i da smo mogli sami obnoviti život ovdje, bez pomoći države - priča nam Draško, koji ne krije zadovoljstvo životom u zavičaju iz kojeg je put Beograda otišao još u mladim danima. - Otišao sam kao dijete, a vratio se prije tri godine. Cijeli sam život sanjao Cetinu. Ovdje su nas dočekali samo zidovi, ali zadovoljan sam životom u rodnoj kući. Samo kada bi mi to parče puta asfaltirali da se ne osjećam građaninom drugog reda - kaže Draško, koji u slobodno vrijeme često svoje doživljaje i nostalgiju pretvara u stihove, o čemu svjedoči i nekoliko objavljenih zbirki.

Pješke iz Beograda

Draškov brat Vlado u širem je kraju poznat i po tome što je putu od Beograda do zavičaja prošao pješke, za 15 dana. - Taj hod do zavičaja predstavljao je simboliku mog života i morao sam ga proći - kaže. Ističe da međunacionalnih sukoba u vrličkom kraju odavno već nema. Da se pitalo njega i njegove komšije, nikada rata ne bi ni bilo.

- Danas, baš kao i nekada, možemo zajedno sjesti i popiti kavu. Ovdje se oduvijek zajedno živjelo. Naša majka je katolkinja, naši prijatelji su Hrvati i obavezno ih posjećujemo za katolički Božić, a oni nama dolaze na krsnu slavu i na naš Božić - priča nam Vlado o ljepšoj strani života vrličkoga kraja.

Dodaje da se s prijateljima Hrvatima uvijek složi da se oko nečega ipak neće složiti. - Nikad se nećemo složiti oko toga kada je nastupio rat: za mene je on bio građanski, za Hrvate nije. Ali to nije prepreka našem prijateljstvu, jer život je kratak i ne treba ga živjeti u mržnji. Evo, i edne i druge muče isti problemi, svaki dan ljudi ostaju bez posla i naša mladost odlazi iz lijepoga cetinskog kraja - ističe Vlado.

O teškom ekonomskom i socijalnom stanju najbolje govori činjenica da novo radno mjesto u Vrlici i okolini godinama nije otvoreno. Sve je ugaslo. Već poslije dva sata popodne nema znakova života, rade tek rijetki kafići i trgovine. Zatvorene su nekadašnje pokretačke snage ovog kraja, "Cetinka" i "Dalmatinka". Jedino što imamo je status grada, grada u kojem ne funkcionira ništa osim matičnog ureda. Za sve ostalo moramo ići u Sinj, udaljen 30 kilometara - potvrđuje Čedo Babić.

Zalud vjerovao Tuđmanu

Sa surovom povratničkom zbiljom suočen je i Rade Maričić, koji poslije svega proživljenog nakon Oluje pokušava vratiti život na svoje imanje u Koljanima. Naime, Rade je jedan od onih koji su u augustu 1995. povjerovali Tuđmanovim riječima da svi oni koji nisu okrvavili svoje ruke mogu mirno ostati u svojim domovima: povjerovao i na pet dugih godina završio u splitskom zatvoru na Bilicama.

– Dvije i pol godine bio sam u zatvoru, a sudski proces nije bio ni započeo. Suđeno mi je za ratni zločin protiv civilnog stanovništva bez ikakvih konkretnih dokaza i bez svjedoka. Pravomoćna presuda donesena je devet dana prije mog izlaska iz zatvora. Ali ne bih o tome - kratko će Rade o prvim godinama u novoj hrvatskoj državi. I pored pet zatvorskih godina, u Radinom policijskom dosjeu stoji da je osuđen, ali da nije odslužio kaznu.

– Osjećam da mi je napravljena nepravda. Srećom, danas nitko ne spominje moju prošlost, što i sam želim, ali ne ide, posljedice i uspomene su ostale. Ipak, s obzirom na sve što sam prošao, zadovoljan sam što sam živ i živim ovdje, gdje sam nikao i ponikao - skromno će o svom povratničkom životu reći Rade, kojem ipak nedostaju djeca iz Srbije, jer ih viđa tek od godine do godine.

Paulina Arbutina