Srpsko narodno vijeće - Serb National Council

Sud koji priznaje falsifikate

Iako je policija službeno utvrdila da je suprotna strana u sporu koristila falsifikovane potpise Makivića na krivotvorenom kupoprodajnom ugovoru za kuću, Opštinskom sudu u Osijeku to nije bilo dovoljno da im vrati imovinu

Slučaj Nikole i Ljiljane Makivić iz Dalja potvrđuje da pravda osim što je sporna, zna biti i nedostižna. Već trinaest godina traje sudski proces kojim ovi nekadašnji Osječani pokušavaju doći u posed svoje imovine oduzete u ratu. Iako je dokazano da se njihov sugrađanin, kome je ovaj bračni par iznajmio, a kasnije i prodao izdvojen poslovni prostor, uknjižio i na ostatak kuće na osnovu falsifikovanog kupoprodajnog ugovora, sudovima to nije bilo dovoljno, pa su presude bile malo u korist jedne, malo u korist druge strane. Sudski postupak se posle žalbi selio sa prvostepenog na drugostepeni sud i obratno.

Ugovorena najamnina

Nakon poslednje, za njih nepovoljne presude od 15. aprila ove godine, Makivići su pored žalbe osječkom Opštinskom sudu, uputili i predlog Vrhovnom sudu tražeći zaštitu prava na suđenje u razumnom roku, te zahtev za isplatu novčane satisfakcije u iznosu od 200.000 kuna. Premalen je to iznos da bi nadoknadio troškove koje su imali tokom sudskog procesa, a o šteti koju dve decenije trpe zbog nekorištenja svoje imovine na atraktivnoj osječkoj lokaciji da se i ne govori.

Kuću u Vinkovačkoj 43 u Osijeku Nikola i Ljiljana nasledili su 1990. godine, a budući da u njoj nisu nameravali odmah stanovati, odlučili su da jedan deo preurede u poslovni prostor. Naime, ranija vlasnica već je bila prodala jednu prostoriju do ulice za lokal zbog čega je Nikola pomislio da bi to bila isplativa investicija.

- Pribavio sam i platio svu dokumentaciju za pretvaranje dela stambenog u poslovni prostor, ali nisam imao novca za njegovu adaptaciju. Tada sam preko jedne agencije stupio u kontakt sa Mijom Kneževićem, s kojim sam napravio ugovor o najmu lokala na pet godina za 900 maraka mesečno, s tim da sav uloženi novac bude odbijen od najamnine. Izračunali smo da bi besplatan zakup bio od februara 1991. do oktobra 1992. godine - priča ovaj 68-godišnjak.

U međuvremenu se dogodio rat zbog kojeg su Makivići napustili Osijek. Lokal sa spremištem, ukupne površine 35 kvadratnih metara, u kome je otvorena poljoprivredna apoteka, Knežević je nastavio da koristi.

- Početkom 1994. godine, preko nekih zajedničkih prijatelja kontaktirao me kako bi se dogovorili oko daljnjeg korištenja iznajmljenog poslovnog prostora. Nudio sam na prodaju čitavu kuću, ali on je bio zainteresovan samo za lokal za koji mi je ponudio 15.000 nemačkih maraka - seća se Nikola Makivić i dodaje da je uz posredovanje agencije ABM iz Beograda, čije je predstavnike opunomoćio, isplata dogovorenog iznosa obavljena u mađarskom gradu Baji.

Potpisi ipak krivotvoreni

- Mi smo prvo u Beogradu napravili i potpisali predugovor, u kome nije bila navedena kvadratura poslovnog prostora niti broj čestice. Bilo je dogovoreno da Knežević te podatke popuni, potpiše ugovor i vrati natrag. Ali to se nije dogodilo - priča naš sagovornik.

Nakon što su se posle mirne reintegracije 1997. godine Makivići vratili u Osijek, bili su šokirani saznanjem da još od 1995. godine nisu vlasnici ostatka kuće. Zatražili su obnovu sudskog postupka kojim su se Kneževićevi sinovi upisali kao vlasnici u zemljišne knjige, i to na osnovu kupoprodajnog ugovora datiranog na 20. jul 1991. godine, za koji je kasnije utvrđeno da je krivotvoren.

U tom su ugovoru kao predmet kupoprodaje pobrojane sve prostorije u kući, uključujući i tavan koji je Knežević kasnije takođe pretvorio u poslovni prostor, sveukupne površine oko 180 četvornih metara. Knežević je na sudu izjavio da mu je Makivić još 1991. prodao svoje vlasništvo za 30.000 nemačkih maraka, da je u adaptaciju objekta uložio 15.000 maraka i da je 1994. otišao u Mađarsku da isplati preostalih 15.000 maraka. Bilo je i drugih apsurdnih tvrdnji i kontradiktornih izjava, koje su navedene i u poslednjoj presudi, ali one, sudeći po završnom slovu, nisu koristile našim sagovornicima. Makivići su tokom suđenja pristali i na mirenje, odnosno vansudsku nagodbu, ali kažu da Knežević nije hteo ponuditi niti jednu kunu za ostatak kuće.

- Na suđenju je sve išlo kako treba do prvog grafološkog veštačenja, kojim je utvrđeno da su potpisi na ugovoru naši, iako nisu bili. Tada gubimo kuću i dobivamo presudu da moramo platiti sudske troškove, čak i porez na promet, jer je u tom lažnom ugovoru bilo navedeno da ga plaća prodavac. Nekako sam se izvukao od plaćanja svega toga i podneo zahtev za reviziju sudskog postupka - priča Nikola, prisećajući se kako je istražujući preklopio potvrdu za navodno primljenih 30.000 maraka i sporni ugovor, te došao do zaključka da su potpisi identični, kao da su preslikani, što stručnjaci tvrde da je nemoguće postići kod potpisivanja.

S tim saznanjem obratio se policiji koja je potvrdila da su sumnje osnovane te je za grafološko veštačenje, a potom i nadveštačenje, angažovala stručnjake iz Zagreba, koji su utvrdili da su potpisi dvoje supružnika krivotvoreni kopiranjem.

Krivična prijava

Nakon što je utvrđeno da se radi o falsifikatu, policija je podnela krivičnu prijavu, međutim u tom postupku nije se moglo utvrditi ko je krivotvorio potpise, tako da su Kneževići oslobođeni optužbe.

- Meni je bilo važno što je dokazano da je ugovor krivotvoren, da kao takav više ne važi i da se meni vraća kuća - objašnjava Makivić dodajući kako je ubrzo usledila presuda u njegovu korist.

Ali, ta sreća nije dugo trajala. Naime, druga je strana iskoristila mogućnost žalbe, koja je prihvaćena i sudska trakavica se nastavila. Uprkos činjenici da su Kneževići pravo vlasništva stekli na osnovu falsifikata, sud im u nastavku daje za pravo, ali sada na osnovu nadvodnog ugovora iz aprila 1994. godine, koji ne sadrži ni datum sastavljanja, ni opis katastarske čestice i nekretnine, niti kupoprodajnu cenu. Zanimljivo je da su taj ugovor Kneževići na sudu također sve vreme osporavali što se može iščitati iz obimne sudske dokumentacije. Premda naš sagovornik poseduje glavni projekat iz koga se jasno vidi šta je stambeni a šta poslovni prostor, sud kao poslovni prostor tretira čitavu nekretninu koju je Knežević tako i preuredio, ali ne i legalizovao budući da stanje na terenu još uvek ne odgovara knjižnom stanju. Sud smatra da je postojala namera Makivića da prodaju svoje vlasništvo Kneževiću i da ostale prostorije u kući nisu mogle biti samostalne celine, već pripadajući deo. Zaprepašteni takvom presudom, Makivići su pali u očaj.

- Više ne vidimo kraja svemu, nemamo više snage, a i zdravlje nam je narušeno - kaže Ljiljana i dodaje kako se ipak nada da će dočekati pravdu.

Dragana Bošnjak