broj 654 / 29.juni 2012.

Struja s krova sjenika

Nakon godina čekanja i izvrdavanja HEP-a, u Ajderovac se napokon vratila struja: mala solarna elektrana snage pet kilovata postavljena je na krov sjenika porodice Keča-Desnica zahvaljujući inicijativi udruge "Una", UNDP-u, nizozemskoj vladi i firmi Enerdži plus iz Ludbrega koja je donirala opremu u vrijednosti dvije trećine ukupne investicije

Prošle jeseni, tokom posjete povratničkim domaćinstvima bez električne energije u mjestima gračačke općine, svratili smo i u Ajderovac, selo ponad Srba u kojem se mlada povratnička obitelj Keča-Desnica sedam godina borila s nadležnim organima za reelektrifikaciju svog domaćinstva i obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva u uzletu. Ukupno 800 metara visokonaponske mreže i 1.100 metara niskonaponske mreže nije se moglo protegnuti do obiteljskog gospodarstva koje čine mladi i obrazovani ljudi, koji su zasukali rukave i razvili ozbiljnu poljoprivrednu proizvodnju. Računica za nadležne, točnije za Hrvatsku elektroprivredu, bila je jasna: neisplativo je za samo nekoliko obitelji u dislocirano selo uložiti 900.000 kuna, odnosno milijun i 100.000 kuna koliko je cijena skočila od prošle godine, plus 100.000 kuna po svakom priključku. No, u Ajderovac se ipak vratila struja, i to bez pomoći države i istaknutih funkcionera, a za samo 188.000 kuna, sve zahvaljujući maloj solarnoj elektrani snage pet kilovata na krovu sjenika obitelji Keča-Desnica.

Ogledni primjer

Na inicijativu udruge "Una" iz Srba, Agencija Ujedinjenih naroda za razvoj (UNDP) realizirala je ovaj projekt sredstvima nizozemske vlade. Privatna firma Enerdži plus iz Ludbrega donirala je opremu vrijednu dvije trećine ukupne investicije, bez čega realizacija ovog projekta ne bi bila moguća, a preostali dio od 50.000 kuna financirao je UNDP, koji se uključio u ovu priču s namjerom da stvori ogledni primjer kako samostalni fotonaponski sistem može omogućiti elektrifikaciju OPG-a u udaljenim područjima Hrvatske, uključujući i mnogobrojne hrvatske otoke i planinska sela, uz dokazanu cjenovnu isplativost, s obzirom na to da je višestruko jeftiniji od standardnih priključaka na elektro-mrežu. Budući da u Ajderovcu privremeno ili stalno živi sedam obitelji, u slučaju dodatnih potreba za električnom energijom ovaj sustav omogućuje proširenje instalirane snage postavljenjem dodatnih fotonaponskih panela ili vjetroagregata.

- Drugi put u životu radujem se struji. Prvi put to je bilo davne 1974, kada je struja stigla u selo, a ja još nisam išla u školu. Zahvaljujući dobroj volji pojedinaca koji su prepoznali naš rad i trud, uspjeli smo riješiti veliki problem. Poslije toliko godina mraka, štednje i odricanja, za samo nekoliko mjeseci preskočili smo dva vijeka, od petrolejke do solarne energije - kaže Mileva Desnica Keča, diplomirana ekonomistica bankarskog smjera, koja se iz Beograda u rodnu Liku vratila još 2000, a danas sa suprugom Perom na 28 hektara uzgaja stotinjak ovaca, 19 krava, junad i konje, za čiji uzgoj za dvije godine očekuje i eko-certifikat.



- Kada smo se vratili, nismo očekivali probleme oko ponovnog uvođenja struje. Nakon nekoliko godina mirnog čekanja, počeli smo kucati na vrata nadležnih institucija, inzistirali smo, slali dopise, tražili odgovore, ali svaki put ishod je bio isti, samo su se objašnjenja mijenjala: te niste u prioritetu, te investicija nije isplativa, te nema novca - sjeća se Mileva.

Okrenuli list sudbine

Kako bi obiteljsko gospodarstvo i samo domaćinstvo koliko-toliko normalno funkcionirali, Mileva i Pero kupili su naftni agregat i struja je bar na nekoliko sati dnevno ulazila u njihov život. Međutim, preskupo: tako dobivena struja obitelj je svakog mjeseca koštala čak 1.000 kuna.

- Najteže je bilo kada bi temperatura pala ispod 17 stupnjeva Celzija, nafta se smrzne, agregat ne može raditi i onda tu spravu od 105 kila guramo u kuću, pa je opet iznosimo. Da ne spominjemo sve kvarove koji su nam često zagorčavali život - objašnjava Pero i spominje razočarenje u državne institucije koje su mogle riješiti njihov problem, a nisu.

- Tužno je da država i njene institucije nisu prepoznale naš rad i trud, kao mlade povratničke obitelji koja je sve svoje uložila u poljoprivrednu proizvodnju. Tokom ovih deset godina nismo imali ni dana godišnjeg odmora. Nemamo ni subote ni nedjelje. S djecom odemo na nekoliko sati na more i odmah žurimo nazad, jer se do večere treba vratiti kući i nahraniti stoku - priča Pero.

- Mogli smo plakati, kukati, moliti i čekati da se čudo dogodi, da promijenimo način razmišljanja nadležnih. Ali nismo se tako trošili. Okrenuli smo list vlastite sudbine svjesni da nam nitko neće pomoći ako prvo sami sebi ne pomognemo - kaže Mileva.

Tu životnu filozofiju Mileva i Pero usvojili su još u djetinjstvu, kada su do osnovne škole pješačili čak pet kilometara i po najžešćoj ličkoj zimi. Zato se Mileva, pored svih povratničkih muka, nikada nije upitala zašto se vratila u Ajderovac.

- Mogla sam da radim u nekoj banci, na šalteru, ali nisam htjela. Nikada, ni tokom mog školovanja u Beogradu, nisam imala viziju da ću tamo ostati. Moj izbor je bio da se vratim u zavičaj i da živim od proizvodnje zdrave hrane, što je perspektiva Evrope. Čak i kada sam 1997. prvi put došla na zapaljeno ognjište, digla sam glavu i sanjala ovo što sam sa svojom obitelji danas ostvarila. Od dana kada sam počela raditi na povratku, počela sam se osjećati bolje - kaže Mileva, koja je život u zavičaju započela u garaži svog ujaka. No, to je nije omelo da osnuje obitelj, rodi dvoje djece, Uroša i Milicu, i tako je sve polako krenulo...

Ekološka proizvodnja

- Sa starim traktorom, kojim je moja majka izbjegla u Srbiju, s nekoliko ovaca koje smo dobili od luterana i jednom kravom... Svake godine uvećavali smo svoje stado, ostavljali pomlatke, gradili i dograđivali. Ponosna sam na naš rad, jer nikada nismo dozvolili da budemo na socijalnoj skrbi, nikada nismo posegnuli za kreditom, nikome nismo dužni, sve smo stekli svojim radom. Kažu mi ljudi da sam mogla biti uspješna poslovna žena, ali ja mislim da to i jesam ovdje, u Ajderovcu. Ljudi se dive radu na šalteru, a ne dobrom domaćinu koji živi od proizvodnje zdrave hrane na svojoj zemlji - kaže Mileva, radujući se Ajderovcu u Evropi, ali ne žuri s iskušavanjem sreće pri evropskim predpristupnim fondovima.



- Nećemo srljati. Doći će vrijeme i za to. Rast ćemo pomalo i onoliko koliko sami možemo, kao i do sada, bez nerealnih očekivanja. Ne želimo uletjeti u neki veći projekt za koji nemamo ni materijalnih ni stručnih kapaciteta. Previše bismo energije i financijskih sredstava potrošili za jednu utakmicu kao što je IPARD, za koju smo još uvijek slabi - ističe skromno Mileva, svjesna mogućnosti u globaliziranom svijetu u kojem je seljak iz Srba, bez zemljišnih knjiga, koje su izgorjele u "Oluji", već na samom startu zakinut.

- Naša je prednost proizvodnja u manjim količinama, zdravija i kvalitetnija hrana od one proizvedene u velikim količinama u Evropi, i baš stoga smo ušli u program praćenja ekološke proizvodnje. Evropi bismo mogli biti interesantni i zbog toga što u ovoj zabiti, kako je neki nazivaju, nema gužve, trke s vremenom, buke automobila i tvornica, pa je idealna za izlete i turizam - kaže Mileva.

No, to je već budućnost. Za ovu povratničku porodicu važno je da danas na krovu sjenika svog OPG-a ima dvije solarne ploče iz kojih se pune baterije i energija od 12 vati pretvara u onu od 220 vati, za kućnu upotrebu. Tokom dnevnog svjetla i sunčanih dana energija se koristi direktno sa solarnih ploča s krova, dok se noću ili tokom oblačnih, kišnih, snježnih ili maglovitih dana ona crpi iz baterija koje čuvaju rezervu i po nekoliko dana.

Pozdrav iz Ajderovca

- Pitamo se što će biti s našim susjedima koji su još uvijek u mraku, jer ne možemo se mi osjećati dobro ako čovjek pored nas nema struje. Ova solarna elektrana odlična je podloga na koju bi se mogli priključiti i naši susjedi, ali to bi zahtijevalo nova ulaganja, što povlači pitanje tko bi trebao dodatno investirati, da li možda sam HEP - pita se Pero Keča.

Teškoće s priključenjem električne energije na području Općine Gračac prisutne su od samog početka poslijeratnog povratka srpskog stanovništva. U 21. stoljeću, u samom Gračacu 30 je domaćinstava bez električne energije, dok se na prostoru Hrvatske ta brojka penje na 500 kućanstava, odnosno 126 naselja u mraku. Klasična elektrifikacija, koja uključuje ponovnu uspostavu i obnovu strujne mreže, za ova bi naselja zahtijevala investiciju od otprilike 6,5 milijuna eura.

Primjer iz Ajderovca na najbolji način ilustrira značenje održivog razvoja, jer u sebi sadrži sve tri njegove komponente: zeleni gospodarski razvoj, zaštitu okoliša i društvenu osjetljivost. Solarna elektrana u Ajderovcu za povratnička sela predstavlja novu nadu, da svi oni koji nisu na listi HEP-ovih prioriteta ponovno mogu imati struju. Samo trebaju postojati dobra volja, pomoć i podrška, kao što je u slučaju Ajderovca vlasnik firme Enerdži plus Zvonko Magić iz vlastitog džepa izdvojio pozamašnu svotu novca za ljude koje nikada ranije nije vidio. Ali sreću i zadovoljstvo, kao što je rekao na svečanom otvorenju elektrane 15. juna, predstavlja mu činjenica da tu energiju može podijeliti s drugima, jer je na taj način i on ima više.

Povratnička borba u ovom ličkom selu, do kojeg se stiže petkilometarskim strmim makadamom, doprla je i do političke elite na globalnoj konferenciji za održivi razvoj u Rio de Žaneiru, gdje je prikazan kratki film "Pozdrav iz Ajderovca". No, za nas je ova razglednica iz Ajderovca još značajnija, jer predstavlja jedan od rijetkih dokaza da, ukoliko se zajedno udruže ljudi, vjera i snaga, u našim povratničkim krajevima ima života, ima budućnosti.

PIŠE: Paulina Arbutina