SA USPOMENAMA  

Dobri duh opustjelog Škodinovca

U Škodinovcu se čuju jedino vjetar i psi. U ovom selu, gdje su same staračke duše, sa svojih 60 godina ja sam najmlađa - kaže poljoprivrednica Nevenka Popović.





Rođena sam kao žena borac. Ali sada je često neizdrživo - priča Nevenka Popović iz sela Škodinovca u općini Đulovac kraj Daruvara. Djeca su joj raštrkana po bijelom svijetu, u rodnu kuću rijetko svrate, samo da skupe snagu za nove životne bitke. Nevenka sa svojim suprugom Milanom živi sama u selu koje naočigled odumire.

- Sve je staro, tuga, čemer i jad. Danas je sahrana i žurim da budem od pomoći. Jučer sam okupala jednu baku od 87 godina, odvezli smo je doktoru. Nema tko drugi. U ovom selu, gdje su same staračke duše, sa svojih 60 godina ja sam najmlađa. Svi umiru oko mene, gdje tu da nađem radost i smisao života? Jedino što se u selu čuje su vjetar i psi - priča Nevenka.

Djeca su joj jedna od rijetkih utjeha.

- Biljana, Nenad i Mira, njihove se slike nalaze svuda po zidu. Bar ih tako vidim. Imam osjećaj da su tu, bar sa slikama da razgovaram.

Kuća im je nekada bila tijesna, a selo puno mladih i složnih ljudi, životne snage i radnih akcija. U sretnija vremena Škodinovčani su izgradili željezničku stanicu, vodovod, cestu i rasvjetu. Nevenka je ujutro odlazila na posao u "Podravku", dok je popodne radila u poljoprivredi i podizala djecu. Tako 22 godine, do rata koji je sve promijenio. U rodni Škodinovac i devastiranu kuću Nevenka i njen suprug vratili su se 1993. godine i počeli sve ispočetka. Uspjeli su obnoviti imanje i danas se ponose s dvije krave, pet ovaca i pet koza.

- Na leđa smo natrpali tri hiljade kuna kredita mjesečno, dok su nam primanja od prodaje mlijeka i Miline penzije dvije hiljade kuna.

Nevenka voli pružati drugima, iz svojih usta u tuđa, kako se kaže, pa je u njenoj kući boravilo pet povratničkih porodica. Uvijek si nađe posla i nema vremena da gleda sapunice kao druge žene.

- To su za mene gluposti. Ako nisam kraj kuhinjske peći, onda sam u štali ili obilazim starce po selu. U slobodno vrijeme sjednem, param stare veste, štrikam čarape i priglavke i slušam radio. U mojoj kući sve je staro sto godina. Volim te stare ručne radove. Iz njih izlazi duh vremena kada smo svi bili na okupu - priča Nevenka, koja sa svojim suprugom radi teške poljoprivredne poslove na nekadašnji, ručni način. Ne poznaju balirke i savremenu tehniku.

U predahu, između štale, kuće i sela, Nevenka pronađe vremena i za sebe. Pet godina piše dnevnik.

- Bilježim sve što se dešava. Jučer, danas, svaki dan. Nemam gdje i sa kim da izađem. Dnevnik mi je jedino društvo - kaže nam Nevenka Popović.

Paulina Arbutina

Objavljeno: 04.03.2010. isprintaj | pošalji link