PRERANO ODRASLA DJECA  

Moji su drugovi biseri rasuti...

Na petnaestoj godišnjici vojnićkih maturanata u Beogradu, na prve Bajagine riječi svi su skočili na noge lagane. Zapravo, ta je pjesma bila predskazanje onoga što je uslijedilo te 1995. Nakon formalnog ispita, pravi ispit zrelosti, onaj životni, polagali su u nepreglednoj koloni, od Gline preko Žirovca ili od Topuskog pa auto-putem do Srbije.

Suze radosnice, čvrsti zagrljaji, nevjerica i još dosta toga što se tiče pozitivnih emocija, moglo se vidjeti krajem juna u Beogradu, na proslavi 15-godišnjice mature srednje škole Vojnić. Okupila su se nekadašnja djeca, a danas porodični ljudi. Okupili se sa svojim profesorima, na evociranju davnih uspomena.

A što je posebno specifično, bili su jedina prava ratna generacija. U srednju školu krenuli su famozne 1991, a maturirali su 1995. I ovu proslavu 15. godišnjice od stjecanja diplome o položenom "ispitu zrelosti" tempirali su za isti dan kao prije 15 godina – za 26. juna.

Okupio ih Fejsbuk

Prije petnaest godina u Vojniću je bilo dvjestotinjak maturanata iz dva razreda "trogodišnjaka", dva razreda ekonomske struke, dva trgovačke i jednog razreda mašinaca. Nakon formalnog ispita, pravi ispit zrelosti, onaj životni, polagali su u nepreglednoj koloni, od Gline preko Žirovca ili od Topuskog pa auto-putem do Srbije. Naime, mjesec i po nakon mature zakačila ih je "Oluja". Nažalost, neki učenici i njihovi profesori nikada nisu stigli do Srbije – njima u omaž i znak pijeteta, subotnje druženje otpočelo je minutom ćutanja.



- Zahvaljujući Bilu Gejtsu i njegovom "sinovcu" Fejsbuku, našli smo se nakon svih ovih godina. U godinama našeg školovanja mislili smo da je rat nešto najstrašnije što nas može snaći. A onda skoro pa iz školskih klupa pomela vas je "Oluja", a svih ovih 15 godina život nam je sveden na traženje i ponovo slaganje kamenčića razbijenog mozaika, rekao je Stevan Novaković, nekadašnji profesor, a danas vlasnik Srpskog radija Nijagara u Kanadi.

Svoje učenike pozdravio je i Vojo Perić, nekadašnji direktor Srednje škole Vojnić, danas direktor jedne od banjalučkih srednjih škola.

Čitava inicijativa potekla je od nekolicine bivših učenika maturanata, na čelu sa agilnom Dijanom Vukojević. Više puta su se od lanjskoga oktobra sastajali kako bi precizirali detalje, od kojih je bio poznat samo termin druženja – tačno 15 godina od mature, dakle 26. juna.

- Informaciju smo širili internetom, telefonom i direktnim susretima. Koristili smo sve moguće načine kako bismo što više bivših maturanata okupili. Pošto su nam se sa ushićenjem javljali kolegice i kolege iz cijele Srbije, Hrvatske, Kanade, SAD-a, Australije, znali smo da zbog njih nema uzmaka i odustajanja, priča za "Novosti" Dijana Vukojević, danas komercijalista u jednoj renomiranoj beogradskoj firmi. Posebno pohvaljuje svoju malu, ali odabranu ekipu u sastavu: Jovica Malobabić, Milan Savić i Igor Duduković, koji su zajedno sa njom iznijeli čitavu ideju od povoja do realizacije.

I zaista, rijetko kome nisu krenule suze radosnice tokom srdačnih susreta nekadašnjih maturanata. Danas su ta, prije 15 godina prerano odrasla djeca, koja su četiri godine školovanja slušala granate i bombardovanje i na kraju sazrela u samo nekoliko dana egzodusa, potucajući se nakon "Oluje" od nemila do nedraga, odrasli i zreli ljudi. Danas su očevi, majke, menadžeri, profesori, jednom riječju pravi ljudi stasali u teška i turobna ratna vremena.

Veče koje nema cijenu

- Ovo veče nema cijenu. Ovo je trenutak za pamćenje i za utvrđivanje stalnih susreta, ne čekajući neku okruglu godišnjicu mature. Prebrzo i na silu smo se razišli da bismo sebi dozvolili luksuz da se opet ne vidimo deset ili 15 godina, kaže Dijana.

Za pravo joj daju svi oni čvrsti zagrljaji, suze, uzvici oduševljenja. Za pravo joj daje i činjenica da su svi skočili na noge lagane na Bajagine riječi "moji su drugovi biseri rasuti..."

To im je bila nezvanična himna maturskog putovanja. Zapravo, ta je pjesma bila predskazanje onoga što slijedi, jer zaista, kao što riječi kažu, "moji su drugovi biseri rasuti po cijelom svijetu, a ja sam selica pa ih ponekad sretnem u letu..."

I na maturskom putovanju ova je generacija bila sputana. Dok su njihovi vršnjaci putovali u Prag, Beč, Barcelonu i ostale popularne destinacije, oni su bili tek na Plitvicama. Od ambijenta im je bilo važnije da su zajedno. I to zajedništvo nastoje obnoviti danas, kada više nisu djeca već zreli i odrasli ljudi. Zato je i prvi susret nakon 15 godina, u restoranu "Savić" na starom novosadskom putu, nagovještaj češćih kontakata. Jer, iza ove generacije ostale su mnoge tek djelomično započete, a najvećim dijelom neispričane priče.

Boro Rkman

Objavljeno: 08.07.2010. isprintaj | pošalji link