PETAR BOROTA (1952-2010)  

Prezren i obožavan

Za nas koji smo imali sreću da ga gledamo on je bio golman i bio je čudesan u svojoj ulozi: okretan kao mačka, sumanut na autentičan način, hrabar, svojeglav, božanstven i đavolast, i vitez i mangup, obožavan od partizanovaca, preziran od zvezdaša.

Vijest je bila grom u šumi sjećanja: poslije duge i teške bolesti, preminuo nekadašnji golman Petar Borota! U Genovi, dvadeset dana prije svoga 58. rođendana. Datum i mjesto sahrane će biti objavljeni naknadno.

To je bilo u petak, 12. februara, danas je utorak 16., a ni datuma ni mjesta nema ni u novinama ni na internetu. Mora da se neznan netko i neznano nešto oko Borotine sahrane pita. Te mi, koji bismo na tu sahranu pošli, ne znamo hoće li ova biti javna ili "u krugu najbližih". Ne znamo, jer se ne može znati. A web stranice i novine su samouvjerene u neredu koji odašilju. Stvar ide dotle da više nije sigurno ni da je Borota na onaj svijet otišao iz Genove, jer na zvaničnoj stranici OFK Beograda, kluba u kojem je ponikao i u kojem je pokazao svoje čudesno umijeće branjenja gola, Genova se ni ne spominje, već Beograd. Zovem OFK Beograd, ljubazan ženski glas veli da pojma nema ni da je umro. Pa čitate li ono što piše na zvaničnom sajtu kluba? Ne čitam, veli ona, ja u klubu radim, a ta je vijest preuzeta od Tanjuga. Valjda oni znaju. Dobro, pa kad će biti Borotina sahrana? Pojma nemam, veli.

Lažna priča o kačketu

Nije se lako nositi s nepodnošljivom sklonošću svijeta da konfabulira. Borota je bio predmet najmaštovitijih izmišljotina, tako da me ne bi iznenadilo ni da ujutru čujem kako je živ i zdrav i kako priprema izložbu svojih slika negdje u Cinque Terre. Pa i ako je umro, Petar Borota se i s onoga svijeta prema konfabulatorima ne ponaša drukčije no kao da je živ: on ništa ne demantira, njega ne obavezuje ono što svijetu izlazi iz ograde zubne.

Cijela je Jugoslavija pričala kako je Petru Boroti, nakon što je na golu FC Chelsea na nekoj tekmi odbranio penal, s glave kačket odletio u mrežu, a on, s loptom pod pazuhom, ušao u gol, uzeo kačket, i tako sam sebi dao gol. Ta je priča išla od usta do usta kao narodna pjesma i nije se mogao naći stvor ljudski da nije svojim očima, naravno preko televizije, vidio scenu Borotina zakoračenja u pakao jedinstvenoga autogola. Jedino što u FC Chelsea nema žive duše da to potvrdi. Jer sam jutros zvao i u London, arhivistiku Abramovičeva kluba. U Londonu mi uljudno vele da za takav slučaj nisu čuli, da toga na snimcima tekmi FC Chelsea nema, a da ima svašta i svačega drugog jelda, no takva nam se stvar, da mi znamo, vele, još desila nije, a da se desila, nama ne bi promakla, ne samo nama, već ni drugim u Engleskoj. Goodbye, mad world!

A zapravo je Petar Borota odavno umro za svijet koji ga je stavio na branku svoje mitomanije. Taj svijet je zaboravio da je Borota 1977/78. postavio rekord u branjenju u jugoslavenskoj ligi od 18 klubova: primio je samo 19 golova, u jesen devet, u proljeće deset. zaboravio je mitomanski puk da je s Borotom na golu, Partizan osvojio naslov prvaka Jugoslavije s 54 boda, pri sistemu dva boda za pobjedu, jedan za neriješeno. I da je to rekordan broj osvojenih bodova u toj ligi. S Borotom na golu, s bekovima kad s Golcem i Kozićem, kad sa Đurovićem, s half-linijom Trifunović, Stojković, Hatunić, a i s Kunovcem, a u napadu najčešće sa Zavišićem, Grubješićem, Santračom, Prekazijem i Klinčarskim. S trenerom nad trenerima Antom Mladinićem! S Borotom na golu Partizan je te godine oba puta pobijedio Zvezdu, ukupno je bilo 6:3. To je bila jedina titula prvaka koju je Borota osvojio.

Žrtva Šestićeva šibicarenja

Na stub srama ga je pjenušanju sklona rulja pribila za gol koji je u drugoj minuti, iz slobodnog udarca s preko 30 metara, primio u Bukureštu, braneći za Jugoslaviju. A Jugoslavija je rečenu tekmu, 13. novembra 1977, dobila sa 6:4! A za taj gol je on kriv tek nešto više od mene, jer je udarac završio tamo gdje pauk plete svoju mrežu, tamo gdje ni puškom nije lako u trku pogoditi. Slijedeće godine je, 27. septembra u Dresdenu, nepažnjom svojom ostavio loptu na zemlju a igrač Dynama Hans-Jürgen Dörner mu je ćušnuo u mrežu, u teškoj utakmici koju će Partizan (nakon 2:0 u Beogradu i 0:2 u uzvratu) izgubiti na penale i ispasti iz Kupa šampiona. Gol koji će mu, dva mjeseca kasnije, po snijegu, dati Šestić iz Zvezde, na sličan način, nije umijeće već šibicarenje. Borota je bio fauliran i čuo se jasan zvuk pištaljke, čula ga je cijela Jugoslavija, bio je 29. novembar, prenos derbija bio je dar gledaocima za Dan Republike. Nakon zvižduka je postavio loptu na peterac da izvede slobodan udarac. Šestić je prišao da ponovi slavu igrača iz Dresdena, a sudija je, šta drugo, no i sam vidio priliku da se proslavi, pa je Šestićev mangupluk nagradio priznavanjem gola, i večernjim opovrgavanjem svoga zvižduka. I danas tvrdim da je gol dao sudac, a ne Šestić.

Za Jugoslaviju je branio u četiri utakmice, a samo u dvije cijele. Obje cijele je branio u Bukureštu i primio ukupno sedam golova, u dvjema drugima nije primio nijedan, u Budimpešti, 5.oktobra 1977. (3:4 protiv Mađarske, zamijenio Katalinića) i 18. maja 1978. u Rimu (0:0 protiv Italije, opet zamijenio Katalinića).

Za OFK Beograd je, od 1970. do 1976, branio 161 puta, za Partizan 77, a za Chelsea 114. U Chelsea je prešao iz Partizana, februara 1979, za male pare. Naslijedio je ondje čovjeka sličnog reprezentativnog statusa u Engleskoj (sedam utakmica) a sličnog i imena i prezimena, Petera Bonettija. Drugoligaški Chelsea je tada bio klub mnogo niži no što je danas, a svakako manje slavan nego što je bio Partizan. Nakon dvije godine branjenja u Londonu je proglašen na najboljeg igrača FC Chelsea 1981. godine.

Približio se Šoletu

U Partizanu nije lako biti golman poslije Milutina Šoškića. U Šoškićevoj sjeni su i reprezentativci Šoštarić i Ćurković i Omerović i Stojić i Kralj, o Ivančeviću, Istatovu, Zaladu, Đukanoviću, Panduroviću, Damjancu da ne govorimo. Borota je prekratko bio u Partizanu da bi mogao ugroziti Šoleta, ali mu se, moglo bi se reći, najviše približio. Za nas koji smo imali sreću da ga gledamo on je bio golman i bio je čudesan u svojoj ulozi: okretan kao mačka, sumanut na autentičan način, hrabar, svojeglav, božanstven i đavolast, i vitez i mangup, obožavan od partizanovaca, preziran od zvezdaša.

Bio je i slikar, imao je i pokoju izložbu u Beogradu, priča se da je slike prodavao dobro u Londonu, no o tome svjedočanstava dostupnih nema. Zna se da je u Genovi, 2004. godine imao izložbu, pod naslovom "Od nogometnog do slikarskog umijeća". Ogranizator izložbe je bio likovni kritičar i bibliotekar Pietro Guella. I njega sam danas zvao: kaže da preko godinu dana nije imao nikakvih vijesti od Borote, od mene je čuo da je umro. Još veli da je izložba trajala oko dva mjeseca, da je Borota zanimljiv likovni slučaj, eklektik, da na njegovim platnima ima mnogo ženskih figura, da u Genovi nije živio ni u kakvom obilju, da je imao neku garažu u kojoj je slikao. Kaže da još negdje u svojim papirima čuva prospekt te izložbe.

Sinan Gudžević

Objavljeno: 17.02.2010. isprintaj | pošalji link