SJEĆANJE NA PATRIJARHA  

Sjedni, dijete, slobodno sjedni

Bio je to slučajni susret u beogradskoj Knez Mihajlovoj. Žustrim korakom išao je jedući pomorandžu ka Kalemegdanu. Neki oreol osjetio se u vazduhu. Prilazili smo mu onako spontano i u koraku ljubili ruku. Zaista uzvišen i savršeno spontan čin.


Cjelivati svetu patrijarhovu ruku prilika je koja se ne dešava svaki dan, a još manje imati privilegij i čast govoriti pred svojim patrijarhom. Vašem dopisniku i jedno i drugo se Božjom voljom posrećilo i zato se u ovim danima tuge nekako sa gordošću prisjećam tih detalja, koje želim podijeliti sa vama, dragi čitaoci.

Prvi put je to bilo davne 1995, nekako pred samu "Oluju", kada je patrijarh Pavle pohodio tadašnju Krajinu. U Glini sam bio samo jedan u mnoštvu koje je moglo dodirnuti živućeg sveca. Sljedeći sam put u Zagrebu, negdje 1999, cjelivao patrijarhovu ruku, a ikonicu tada dobivenu iz njegove ruke i dan-danas čuvam kao relikviju. Sjećam se, tokom službe moja je malenkost igrom slučaja bila vrlo blizu patrijarhu. Predvodio je službu i neko od njegovih saradnika zaboravio je da donese neku crkvenu knjigu. "A gdje je knjiga, zašto je nisu donijeli?", rekao je smirenim, jedva čujnim glasom i nastavio bogosluženje.

Idući put sam mu svetu ruku cjelivao 2002. godine, slučajnim susretom u beogradskoj Knez Mihajlovoj. Žustrim korakom išao je jedući pomorandžu ka Kalemegdanu. Neki oreol osjetio se u vazduhu. Prilazili smo mu onako spontano i u koraku ljubili ruku. Zaista uzvišen i savršeno spontan čin.

Vrhunac je svakako bio negdje 2006. godine, kada sam i direktno upoznao Njegovu Svetost. Srpska liberalna stranka organizovala je okrugli sto sa Srbima izvan Srbije. Zajedno sa braćom iz Rumunije, Slovenije, Mađarske, Makedonije, Crne Gore i Republike Srpske bili smo patrijarhovi gosti. Dočekao nas je srdačno, u holu svoje radne sobe, a potom smo sjeli u više nego skroman patrijarhov radni prostor. Oduševila me ta skromnost i pero sa tintom na patrijarhovom radnom stolu. Pisao je tintom i nije pratio savremena dostignuća. Govorili su redom akademik Čavoški, zatim Slavomir Gvozdenović, Branimir Dubak. Red je došao na mene. Svi su do tada sjedili, a ja sam nekako, sa nekim unutarnjim porivom, ustao sa stilske starinske fotelje.

"Sjedni, dijete, slobodno sjedni", dočekao me patrijarhov blagi glas. Bez neke svjesne kontrole, rekao sam, čega se sjećam i danas i za dovijeka: "Vaša Svetosti, dozvolite mi, učinite mi veliku čast da stojim dok se obraćam svojem patrijarhu jer nemam svaki dan tu čast i priliku." "A dobro, dijete moje, ti onda stoj", rekao je sa laganim osmijehom na licu.

Tom prilikom poklonio sam mu dva primjerka naših "Novosti" sa reportažom o srušenoj crkvi u kojoj je kršten u Kućancima i životu njegovih seljana, a u drugom broju je bila reportaža o prvom krštenju nakon pola vijeka u mojem rodnom selu. "Interesantno, dijete, interesantno, hvala ti", reče patrijarh i dugo se zadržasmo na temu Srba u Hrvatskoj.

Planiran je bio i novi susret, nekako pred sam patrijarhov odlazak u bolnicu. Posjetili smo Sabornu crkvu, a poklone pripremljene za Njegovu Svetost predali smo vikarnom episkopu Atanasiju Rakiti. Sticajem okolnosti, koji dan prije opet sam bio u Kućancima i uslikao patrijarhovu crkvu iz više uglova, uvećao slike do veličine postera i predao ih episkopu. "Biće to patrijarhu najdraži dar", čuo sam riječi episkopa Rakite. Kasnije saznajem od prijatelja Aleksandra Nedića, čovjeka sa bliskim kontaktima u Patrijaršiji, da su posteri patrijarhu uručeni i da im se obradovao. Dar od malog čovjeka, ali od srca, velikom čovjeku i živućem svecu koji i "nakon upokojenja ostaje vrh moralne vertikale i za nadolazeća pokolenja Srba". Te sam riječi sa nekom posebnom mirnoćom upisao u knjigu žalosti u Vukovaru.

Boro Rkman

Objavljeno: 19.11.2009. isprintaj | pošalji link