DALMATINSKI ZADRUGARI  

Sve uspješniji

Poljoprivredne zadruge sjeverne Dalmacije – Mirašnica, Žegar i Runo u protekloj godini uspjeli su realizirati projekte u vrijednosti od 300 hiljada kuna.




>
Članovi poljoprivrednih zadruga u Dalmaciji tokom 2009. godine zasukali su rukave, udružili snage i ostvarili većinu planiranih projekata koji im predstavljaju čvrst temelj za daljnji rad. Dalmatinski zadrugari mogu se pohvaliti da su uz pomoć Srpskog narodnog vijeća i njegovog Centra za razvoj i investicije uspješno realizirali projekte PSGO-a ovčarske proizvodnje u vrijednosti od oko 300 hiljada kuna, gospodarski jačajući zadruge i obiteljska poljoprivredna gospodarstva.

Među ovim poljoprivrednim zadrugama spomenimo Mirašnicu, Žegar i Runo.
Poljoprivredna zadruga Mirašnica, osnovana prije tri godine, obuhvaća sedam sela južno od Benkovca: Zapužane, Ceranje Donje i Gornje, Miranje Donje i Gornje, Kakmu i Raštević, ukupno s nekoliko hiljada hektara zemljišta. To je jedan od najplodnijih krajeva gdje se tradicionalno uzgaja povrće, krastavci, paprike i lubenice, a od voća breskve, bajami i smokve. Nekada je tu bila vrlo razvijena poljoprivredna proizvodnja, ali poslijeratni događaji ostavili su neizbrisiv trag – i pored izvrsnih prirodnih uvjeta proizvodnja je oskudna i nerazvijena, a stanovništvo se teško upušta u neizvjesne investicije.

Krenuti iz početka

- Jako malo zemljišta je u funkciji. Mali je broj mladih, radno sposobnih povratnika. Ljudima nastojimo organizacijski pomoći, podržati ih doniranjem mehanizacije - ističe Veselko Ćakić iz zadruge Mirašnica sa 14 zadrugara.

Oni su putem donacija dobili dva traktora koji su u službi zadrugara i kooperanata, uz pokrivanje minimalnih troškova goriva. Od projekta Ministarstva regionalnog razvoja i Svjetske banke dobili su prvu polovinu ukupnog iznosa za koju je nabavljeno 300 ovaca. Na kraju projekta zadruga Mirašnica bit će bogatija za 600 ovaca kojima je tržište već osigurano, zajedno sa susjednom zadrugom Žegar koja već ima razvijenu mrežu stručnjaka i osigurano tržište preko stočnog sajma u Obrovcu. Među sigurne kupce ubrajaju se i hotelski lanci duž Jadrana. Zadrugari koji dobivaju ovce moraju imati ispunjene osnovne uvjete za prijem stada – štalu i livade.

- Nismo još oživjeli zadrugu na pravi način da održavamo tradicionalnu proizvodnju. Prije svega, nema voćnjaka, sve je zapušteno. Mora se krenuti iz početka, za što treba mlada radna snaga. Ostalo je još nešto maslina koje povratnici uzgajaju. Atraktivne su i smokve i bajami - ocjenjuje Ćakić, ističući da ima saznanja da su susjedne zadruge iz Polače i Škabrnje, koje okupljaju domicilno hrvatsko stanovništvo i doseljenike, potpisale ugovore s "Badelom" i da treba vidjeti koliko su naši ljudi zainteresirani za tu vrstu suradnje. Međutim, to pretpostavlja razvijenu suradnju s tijelima lokalne samouprave.

Prepreka za efikasniju proizvodnju je i usitnjeno zemljište, a proces okrupnjavanja je vrlo kompliciran.

- Ljudi nemaju povjerenja, teško se odlučuju na okrupnjavanje, nisu zainteresirani da parcele nekome daju u najam. A s većim parcelama naši bi ljudi bili uspješniji i na natječajima za razne poticaje i donacije - ističe Ćakić.

Prepoznatljivi po vinu, janjcima, smokvama...

Ni u susjednoj zadruzi Žegar, s kojom Mirašnica ima uspješnu suradnju, ne cvjetaju ruže.

- Što će nam plodno tlo kada ga ljudi ne obrađuju zbog najezde veprova, od kojih usjevima nema spasa. To je velika šteta, jer su naši krajevi poznati po ratarstvu, posebno u Žegarskom polju, gdje samo u jednom komadu imamo 350 hektara zemlje oko rijeke Zrmanje. Na još nekoliko lokacija posjedujemo nekih 200 hektara - priča Dušan Zelić iz poljoprivredne zadruge Žegar. Prije je u ovome kraju bilo popularno vinogradarstvo koje je sada zapušteno. I njega bi trebalo pomladiti, ali kako kada je povratničko stanovništvo uglavnom starije životne dobi.

- Blizu su nam Ravni kotari, tamo kupujemo grožđe i pravimo pravo domaće vino kao nekada iz naših vinograda - dodaje Zelić, ogorčen činjenicom da je tržište nesigurno i za njihove proizvode nezainteresirano.

U sretnijim vremenima ovi krajevi su bili prepoznatljivi ne samo po vinu, janjcima i smokvama, nego i po autohtonom kupusu. Nekada je to bio vrlo unosan posao, danas skoro zaboravljen. Jedino se iz priča starijih zadrugara saznaje da se tu nekada pravio kiseli kupus za prodaju. Za oživljavanje eko-proizvodnje ove povrtlarske kulture, od koje su nekada živjeli mnogi, objektivno ima uvjeta, ali povratnici se ograničavaju na proizvodnju za skromnu kućnu potrebu. Tako se u žegarskom kraju od brojnih tradicionalnih kultura budućnost svela samo na kozarsko-ovčarsku proizvodnju. Reći će mještani, bar je janjcima tržište osigurano, a otkupna cijena dobra.

Poljoprivredna zadruga Žegar osnovana je 2006. godine i obuhvaća 36 zadrugara. U međuvremenu se učlanilo još 80 zainteresiranih kooperanata za stočarsku proizvodnju. Za sve zadrugare urađeni su razvojni projekti za OPG i kreditirana stočarska proizvodnja. Zadruga posjeduje dva traktora i većinu strojeva potrebnih za ratarsku i stočarsku proizvodnju, a u planu je nabavka balirke.

- Nabavka dosadašnjih strojeva koštala je 98 hiljada kuna i to smo financirali vlastitom darovnicom zadruzi. Pri kraju je realizacija darovnice od 300 hiljada kuna za nabavku ovaca. Trenutno se realizirala podjela 300 ovaca za tri zadrugara, a planira se još stotinjak za dva zadrugara, potencijalna kandidata - priča nam Zelić.

Zadruga sa socijalnom komponentom

I zadruga Runo iz Vrbnika pokraj Knina, koja je osnovana 2006. i uključuje sedam zadrugara, uspješno realizira svoje projekte. Za sebe kažu da su jedina zadruga na području od posebne državne skrbi koja sadrži socijalnu komponentu, jer će njihovi zadrugari biti sposobni da se financijski osamostale i da izgrade vlastitu infrastrukturu koja će moći da se nosi sa surovim tržištem. Runo pruža mogućnost nabavke sirovina i osigurava tržište po najpovoljnijim uvjetima. Zadrugari i kooperanti financijski ulog otplaćuju putem janjaca, a nakon tri godine stada prelaze u njihovo vlasništvo. U Runu je akcent na ekološkoj proizvodnji koja se zasniva na uzgoju domicilne dalmatinske ovce, pramenke, za koju se očekuje da će uskoro dobiti certifikat pri čemu bi dalmatinsko janje u svijetu bilo prepoznatljiv brend.

- U procesu uzgoja sve se odvija po ekološkim uvjetima: ispaša, prostor u štalama, cijepljenje... Da bismo zaokružili ekološku proizvodnju, u ovoj godini planiramo izgraditi prvu ekološku štalu s mini siranama. Projekt financiramo vlastitim sredstvima - ističe Ognjen Vukmirović, dodajući da je u posljednje vrijeme podijeljeno 150 ovaca po kooperantu, čime Runo broji ukupno 400 ovaca.

Ne zaboravimo spomenuti još jedan dalmatinski brend, specijalitet bez premca, nadaleko poznati pršut za koji se posebno brine zadruga Sirius iz Žagrovića pokraj Knina. Zadruga ima četiri zadrugara i posjeduje pršutanu kapaciteta 4.500 pršuta.

- Završili smo posao koji smo počeli prije četiri godine. Za izgradnju pršutane digli smo kredit od 13 hiljada eura, a od Ministarstva poljoprivrede dobili smo 275 hiljada kuna. Sva smo sredstva uložili u pršutanu - ističe Goran Bjelja koji sa svojom porodicom vodi pršutanu.

- Pršut je kvalitetna i tražena, ali vrlo osjetljiva roba. Ukoliko bi se samo jedan segment u procesu proizvodnje preskočio, izgubila bi se njegova kvaliteta i prepoznatljivost - kaže Bjelja objašnjavajući kako pršut u pršutani prolazi proces obrade na prirodan i tradicionalan način.

 Pršutu je potrebno godinu dana da stigne do svojih kupaca.
Sirius ima osigurano tržište u Zagrebu, Rijeci, Beogradu, a svakom pojedinačnom kupcu uručuje maksimalno 50 do 60 pršuta.

- Roba nam brzo ode. Izabrali smo posao od kojeg se može solidno živjeti i očekujemo prve rezultate. Za nekoliko godina bilo bi mudro pokrenuti i proizvodnju vina, jer naši kupci pršuta odmah pitaju imamo li i 15 litara vina. Pršut i vino idu zajedno - podsjeća Bjelja.

Paulina Arbutina

Objavljeno: 21.01.2010. isprintaj | pošalji link