VIŠE OD IGRE  

Svjedočanstvo o jednom vremenu

Dokumentarni film "Nezavršena igra" Radovana Borovića bavi se KUD-om "Stevo Opačić", amaterskim kulturnim stvaralaštvom i životom u selu Golubiću kroz tridesetak godina prošloga vijeka. Film govori o životu, kreativnosti i egzistenciji jedne zajednice. Dugometražna verzija traje 55, a kratka oko 20 minuta.

Novinar Radija Slobodna Evropa, Radovan Borović, rođen u Kninu 1965, sakupljao je vrijedno godinama materijal o selu Golubiću kraj Knina i pred kraj ovoga ljeta završio film u čijem su fokusu Golubićani, članovi KUD-a "Stevo Opačić", rasuti danas širom planete Zemlje, od Golubića do Vankuvera na sjevernoj i Kambere na južnoj hemisferi.

Galerija likova

Premijerna projekcija održana je u Golubiću 15. avgusta, na dan seoske slave Svetoga Stevana, pred više stotina ljudi. Već 24. avgusta film je prikazan u obrovačkom Golubiću, za vrijeme naučnoga skupa o srpsko-hrvatskim odnosima u organizaciji Centra za istoriju, demokratiju i povjerenje iz Novog Sada, a 29. avgusta prikazan je u Borči u okviru susreta Golubićana u Beogradu.

Vrijednost ovog filma sastoji se u obilju građe koju je Radovan Borović prikupio, kopajući po privatnim arhivima, razgovarajući sa desetinama ljudi i zavirujući u arhive mnogih TV kuća na prostoru bivše Jugoslavije. Sve je to znalački spakovano, uz spretne intervencije i montažu Duška Pašića, u višeslojan rad koji nam ostaje kao originalno svjedočanstvo o jednom vremenu, ljudima i njihovu životu.



Kako rekosmo, film "Nezavršena igra" bavi se KUD-om "Stevo Opačić" i amaterskim kulturnim stvaralaštvom u Golubiću, kroz tridesetak godina prošloga vijeka, ali to je samo njegova površina. U širem smislu on mnogo rječitije govori o životu, kreativnosti, egzistenciji jedne zajednice, stvaralačkoj energiji, ljudskim nadama, potrebi da čovjek razjasni vječna pitanja – odakle dolazi i kuda ide. Kroz film, pored izvorne pjesme i igara iz kninskoga kraja, promiče galerija likova, ljudi različitih godina, različitih profesija i obrazovanja, koji su se okupljali radi potrebe da izraze svoje pjevačke, igračke, glumačke i zabavljačke sposobnosti.
Nenamjerno, oni govore o cjelini života i njegovoj složenosti, ali i o ljudskoj potrebi da se komunicira sa drugim ljudima, drugim sredinama, da se pokazuje i daruje ono što se zna i ima, uz spremnost i otvorenost da se slični darovi prime od različitoga i drugoga.

Harmonika u opljačkanoj kući

Film se ne bavi direktno tragedijom koju su devedesetih godina preživjeli Golubićani, Kninjani i Srbi iz Hrvatske, i koja je promijenila iz temelja njihove živote, ali se ona osjeća u podtekstu. Vidljivo je to iz sjete s kojom govore o prošlom vremenu i svom selu, vidljivo čak i po destinacijama sa kojih o tome govore, ali najjasnije je vidljivo u jednoj sekvenci, kada sedamdesetpetogodišnji Milan Jovanović, koji se u međuvremenu iz Srbije vratio u Golubić, priča o sudbini svoje harmonike.

Desetak dana nakon "Oluje", kaže Milan, iz Zagreba je u Golubić došao njegov sin koji tamo živi, da vidi šta mu je sa rodnim domom. Našao je prazno selo, praznu i temeljito opljačkanu kuću i potpuni haos. Kada je bolje pogledao, ipak je u kući našao dvije stvari koje pljačkaši nisu odnijeli: majčinu staru singericu i očevu harmoniku.

- Kada sam čuo da mi nisu odnijeli harmoniku, činilo mi se kao da mi ništa nisu odnijeli - kaže u toj sceni Milan i pažljivo spušta ruku na svoj omiljeni instrument.

Radovan Borović film je radio bez ičije podrške, od svoga novca i uz ogromnu energiju. Trajalo je to nekoliko godina, ali je vrijedilo. Film je lišen patetike i suvišnog sentimenta, iskren i životan. Ovih dana počinje svoj samostalan život, nezavisan od autora i bila bi velika šteta ako iz nekih materijalnih razloga ne dospije do najšire publike. Po vrijednostima, dokumentarnosti i porukama koje nosi, to je film čija kraća verzija zadovoljava standarde za prikazivanje na javnim servisima. I u Srbiji i u Hrvatskoj.

Drago Kovačević

Objavljeno: 09.09.2010. isprintaj | pošalji link