Ubojstva u Medačkome džepu posebno se ističu po brutalnosti izvršenja i iživljavanju nad žrtvama. Sve civilne žrtve bile su većinom osobe srednje i starije životne dobi, a ratni zarobljenici srednje i mlađe dobi. Kod najvećeg broja utvrđena je smrt vatrenim i hladnim oružjem iz blizine ili udarcima tupim predmetima, kao i tjelesna oštećenja na području udova, prsa i glave.

10

Fotografski i dokumentarni zapisi o posljedicama ubojstava, mučenja i uništavanja tijekom operacije u Medačkom džepu.

Ugroženi svjedok broj 9 sa suđenja Norcu i Ademiju tvrdi da je tijekom akcije bilo opće poznato da su zločini počinjeni. „Leševi su ležali uz ceste i na drugim mjestima gdje ih se moglo lako vidjeti. Svatko iz Hrvatske vojske tko je sudjelovao u akciji mogao je biti svjestan onoga što se događalo. Nitko se nije protivio onome što se tada događalo.“

8

Skice lokacija; Završno izvješće CIVPOL; listopad 1993

Vojnici i policajci koji su se protivili ovakvom ponašanju svojih kolega smatrali su da bi prijavom zločina ili informiranjem nadređenih i sami mogli postati žrtve ili biti ubijeni. „O tome nisam nikome govorio jer se nije smjelo ništa loše reći, inače — metak u čelo, pokloni se, idi dalje i šuti“, govorio je Ugroženi svjedok broj 6 na suđenju Ademiju i Norcu.

Konačni izvještaj o operacijama u Medačkome džepu od 15. do 21. rujna 1993., koji je izradio Kanadski bataljun (CANBAT-1) 30. rujna 1993., navodi da je „cijela zona Medačkoga džepa [bila] podvrgnuta sustavnom i nemilosrdnom planu etničkog čišćenja koje su provele snage hrvatske policije i vojske“ te je „operacija čišćenja počela vjerojatno ubrzo nakon zauzimanja zone 9. rujna 1993., a izvedena je metodom polukontroliranih ubojstava i pljačke. Međutim, potpuna provedba čišćenja punom je snagom počela ujutro 16. rujna 1993., a glavnina uništavanja obavljena je unutar 12 sati, do 20.00 sati 16. rujna 1993. godine.“

Izvještaj dalje navodi da su „u zona ukupno uništene 164 stambene kuće i 148 gospodarskih zgrada na imanjima. Time je bila obuhvaćena svaka pojedina zgrada u Medačkome džepu. Pošteđeno nije ništa. Uništavanje je provedeno na više načina. Prvo, paljenjem zgrada koje su mogle gorjeti. Vatra je podmetana velikim komadima građevinskog i ogrjevnog drva koje je u zonu dovezeno izvana. Viđen je veliki broj vojnih i policijskih kamiona natovarenih trupcima i građevinskim drvetom kako se kreću cijelom zonom i dostavljaju drvo za potpalu. Drugo, za uništavanje zgrada od betonskih bloketa i za njihovo sravnjivanje sa zemljom korišteni su eksplozivi. Čini se da su za uništenje u velikoj mjeri bile korištene protutenkovske mine. Postavljali su ih na nosive zidove unutar zgrada. Upotrebljavali su tempirane upaljače kako bi simultano detoniranje sve zidove raznijelo prema van, uslijed čega bi se cijela zgrada urušila. Moguće je da je ta metoda, kombinirana s velikim vatrama podmetanim na nižim razinama zgrada, služila i za prikrivanje žrtava ubojstava jer je nakon primjene eksploziva iz zgrada bilo gotovo nemoguće ukloniti šutu kako bi se pretražili podrumi. Procjenjujemo kako je za potpuno uništenje građevinskih objekata u Džepu vjerojatno bilo potrebno preko 200 mina.“

11

Prikazi spaljenih i uništenih kuća, napuštenih stvari mještana te snimke UNPROFOR-a pri dokumentiranju razaranja u selima Medačkog džepa

Od uništenja nisu bile zaštićene ni životinje ni bunari. Spomenuti izvještaj ukazuje da je „učinjen ozbiljan pokušaj da se poubijaju sve domaće životinje u zoni. Po cijelom Džepu nalazili smo ostatke konja, goveda, koza, ovaca, pasa i svinja. U nekim slučajevima, životinje bi ostavili privezane u stajama, a zgradu bi zapalili. Ukupno je nađeno poklano 139 grla krupne stoke“. Dalje se navodi da su „u većini bunara i cisterni našli da je u njih ulivena nafta ili su u njima plutali životinjski leševi, u nastojanju da se povratnicima ograniči njihova buduća upotreba“.

4

Skice uništenih kuća na lokacijama u Čitluku, Drljićima, Strunićima i V. Kraju; Završno izvješće CIVPOL; listopad 1993.

Grafitirane kuće koje su fotografirali pripadnici UNPROFOR-a kada su ušli na područje Medačkoga džepa, a koje su sadržavale poruke poput: „DOĆI ĆEMO OPET. VOLI VAS 'U'“ i „'U', OVO JE HRVATSKA“ pokazivale su nedvosmisleno prijeteći stav prema srpskome stanovništvu toga kraja.

Vojna policija zauzela je položaje za osiguranje prilaznih putova, a vojnici su iz hladnjače vadili tijela i bacali ih u septičku jamu dok je ugroženi svjedok postavljao eksploziv na kuću. U jamu je ubačeno više od 40 leševa ubijenih u selima u Medačkom džepu, a nakon detonacije eksploziva pola kuće srušilo se i pokrilo leševe u septičkoj jami.

31

Fotografije odjeće osoba pronađenih u septičkoj jami

„Nagađamo da su [rukavice, op. a] korištene za rukovanje leševima u evakuaciji širih razmjera. Hrvati nisu imali nikakav drugi razlog da upotrebljavaju kirurške rukavice. To, kao i činjenica da je većina leševa nađena na zabačenim mjestima gdje su se prilikom asanacije lako mogli previdjeti, navodi na pomisao da je mnogo više pojedinačnih leševa prebačeno nekamo drugamo. To će biti teško, ako ne i nemoguće dokazati. Zanimljivo je to da su hrvatske vlasti 19. rujna 1993. na prijelaznom punktu u Gospiću Srbima predale više od 50 tijela. To je možda tek dio žrtava ubijenih u Medačkom džepu“, navodi se u jednom od UNPROFOR-ovih izvještaja predočenim na suđenju Norcu i Ademiju.

4

Prikazi ljudskih ostataka pronađenih u jami te snimke otkopavanja i dokumentiranja jame s ostatcima

Isto tako, hrvatski vojnici nisu poštivali sporazum o primirju i povlačenju s područja Medačkoga džepa te su UNPROFOR-u sprečavali ulazak na područje, što su iskoristili za njegovo potpuno uništavanje i pokušaj skrivanja tijela.

Prva optužnica podignuta za ratne zločine počinjene tijekom operacije Džep 93 bila je ona tužiteljice MKSJ-a Carle del Ponte protiv Rahima Ademija. Optužnica iz svibnja 2001. godine teretila je Ademija, a ona iz 2004. Mirka Norca, za zločine protiv čovječnosti te kršenje zakona i običaja ratovanja.

Još se jedan postupak vodio pred MKSJ-om za zločine počinjene tijekom operacije Džep 93, i to protiv načelnika Glavnoga stožera HV-a, generala Janka Bobetka. Tužiteljica del Ponte, u rujnu 2002. godine Bobetka je teretila za zločine protiv čovječnosti te kršenje zakona i običaja ratovanja, na temelju individualne i zapovjedne odgovornosti.

Istoga toga rujna 2002. godine, kao reakciju na potvrđenu optužnicu, tada 83-godišnji Janko Bobetko, kako je prenio Večernji list, izjavio je: „Ja sam odlučio, dođu li po mene, živ im u ruke ne idem, iz moje me kuće mogu iznijeti samo mrtvog, ne ranjenog, mrtvog.“

Dana 29. travnja 2003. godine Bobetko je umro u svojoj kući u Zagrebu. Raspravno vijeće MKSJ-a 24. lipnja 2003. donijelo je odluku kojom je obustavilo postupak protiv optuženoga.

Tužiteljstvo MKSJ-a u svibnju 2004. objedinilo je optužnice te teretilo Ademija i Norca za zločin protiv čovječnosti i kršenja zakona i običaja ratovanja, i to za progon, ubojstvo, pljačkanje imovine, bezobzirno razaranje gradova, naselja i sela.

U rujnu 2005. godine Vijeće za prosljeđivanje predmeta MKSJ-a prihvatilo je prijedlog Carle del Ponte da se suđenje za zločine u Medačkome džepu 1993. godine prepusti hrvatskom pravosuđu pa je tako predmet protiv Ademija i Norca postao jedini za koji je Tužiteljstvo MKSJ-a tražilo da se proslijedi Republici Hrvatskoj.

Nakon tri godine suđenja, presudom Županijskoga suda u Zagrebu, objavljenom 30. svibnja 2008. godine, optuženik Rahim Ademi oslobođen je svih optužbi, a optuženik Mirko Norac osuđen je na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od sedam godina jer je „propustio spriječiti i time tako podržavao i ohrabrivao, da se civilno stanovništvo ubija ili da se nečovječno prema njemu postupa, da se pljačka imovina stanovništva te protuzakonito i samovoljno uništava u velikim razmjerima imovinu što nije opravdano vojnim potrebama“ te zato što je „propustio spriječiti te na [u izreci presude, op. a] opisani način podržavao i ohrabrivao da se ratni zarobljenici ubijaju, muče i da se prema njima nečovječno postupa“.

Konkretno, Norac je osuđen za ratni zločin protiv civilnog stanovništva i ratni zločin protiv ratnih zarobljenika.

Mirko Norac prethodno je osuđen 2001. godine na zatvorsku kaznu u trajanju od 12 godina za ratne zločine nad civilima u Gospiću 1991. Presudom Vrhovnoga suda RH u svibnju 2004. Norcu je kazna smanjena na šest godina. Iste godine, odlukom izvanraspravnog vijeća Županijskoga suda u Rijeci objedinjenje su mu zatvorske kazne od dvanaest godina — za zločine nad civilima u Gospiću — i šest — za zločine u Medačkom džepu — na ukupnih petnaest godina. Nakon odslužene dvije trećine ukupnoga trajanja kazne, dakle, nakon odsluženih deset godina, Mirko Norac pušten je na slobodu 2011. godine.

Norac je prvi general Hrvatske vojske osuđen za ratne zločine u Hrvatskoj.

Osim Norca, kao izravni počinitelji za ratne zločine tijekom operacije Džep 93 osuđeni su u zasebnim postupcima i Velibor Šolaja, Josip Mršić te Josip Krmpotić. Sva trojica osuđenih bili su pripadnici Izviđačke satnije koja se nalazila u sastavu 9. gardijske brigade Hrvatske vojske, pri čemu je Krmpotić tom satnijom i zapovijedao.

Vijeće Županijskog suda u Zagrebu 25. svibnja 2015. godine presudilo je Veliboru Šolaji za ratni zločin protiv civilnog stanovništva, odnosno zato što je „nakon što je iz podruma kuće na navedenom području izvedena NN ženska osoba starije životne dobi, potom u istu zajedno s pripadnikom 9. gardijske brigade Hrvatske vojske J. M., pucao iz svog osobnog naoružanja i na taj način usmrtili navedenu NN žensku osobu“ Za isti zločin osuđen je i Josip Mršić 6. ožujka 2017. godine. I Mršić i Šolaja, paralelni počinitelji — jer svaki od njih participirao je u djelu kao cjelini, osuđeni su za ratni zločin protiv civilnog stanovništva: za ubojstvo, odnosno za pucanje iz svog osobnog naoružanja i usmrćivanje žene starije životne dobi. Mršić je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri, a Šolaja u trajanju od pet godina.

Vijeće Županijskog suda u Zagrebu presudilo je 10. listopada 2016. godine da je Josip Krmpotić kriv za počinjenje ratnog zločina protiv civilnog stanovništva te ga je osudilo na zatvorsku kaznu u trajanju od tri godine. U izreci presude navodi se da je Krmpotić, kao zapovjednik izviđačke satnije 9. gardijske brigade Hrvatske vojske, „zapovjedio podređenim pripadnicima Hrvatske vojske da vrše paljenje i rušenje kuća na području provođenja vojne akcije 'Džep 93', a nakon čega su isti zapalili i eksplozivom rušili kuće na širem području mjesta Lički Čitluk, Počitelj i Njegovan“.

Optužnica MKSJ-a protiv Mirka Norca, kao i objedinjena optužnica protiv Norca i Ademija, navode da je „tijekom hrvatske vojne operacije u Medačkome džepu protupravno lišeno života najmanje 29 tamošnjih srpskih civila, a da su drugi pretrpjeli teške ozljede. Mnogi od ubijenih i ranjenih civila bili su žene i starije osobe. Hrvatske snage su pored toga ubile i najmanje pet zarobljenih i/ili ranjenih srpskih vojnika.“

Optužnica MKSJ-a protiv Janka Bobetka, navodi da je „protupravno lišeno života najmanje 100 srpskih civila i zarobljenih i/ili ranjenih vojnika iz Medačkoga džepa.“

Srpsko narodno vijeće na svojim službenim stranicama o ubijenima tijekom operacije navodi sljedeće: „Nakon akcije hrvatska je strana predala 52 tijela žrtava, još njih 18 pronašli su pripadnici UNPROFOR-a, pristigli na područje nakon 17. septembra 1993., 11 muškaraca i sedam žena. Osmorica muškaraca bili su vojnici, dvojica civili, jedan je leš neutvrđenoga statusa, dok su sve pronađene žene bile civili. U maju 2000. godine u septičkoj jami u Gospiću, Obradovića Varoši, pronađeno je 11 tijela, od kojih je njih šest identificirano kao žrtve iz Medačkoga džepa.“

REKOM Mreža pomirenja navodi da je tijekom vojne operacije Džep 93 ubijeno najmanje 36 civila i ratnih zarobljenika od koji su 17 bile žene. Documenta — Centar za suočavanje s prošlošću u svojim posljednjim podacima iz prosinca 2024. godine navodi ukupno 33 žrtve, 29 civila i četiri vojnika.

Da bi se podaci o ubijenima utvrdili i učinili javno dostupnima, potrebno je da nadležne institucije u Republici Hrvatskoj ulože veći trud i napor.